Gerry Cinnamon: Jednostavan Škot velikog potencijala

Pred koji tjedan dobio sam preporuku kolege Peđe s Terapije da preslušam novi album Gerryja Cinnamona, da bi to mogao biti novi škotski Billy Bragg. Preporuka je bila dobra, Gerry mi se sviđa.

Morao sam napraviti malo istraživanje da shvatim zašto do sada nisam čuo za to ime, osobito zato što mu ovo nije prvi album, te baš i nije u zenitu mladosti (ima 35 godina). Razlozi su zapravo vrlo jasni, Gerry je potpuno svoj lik koji uopće ne mari za medijsku popularnost, već u prvi plan baca svoju glazbu prvenstveno live nastupima pa ne čudi što je u rodnoj Škotskoj počeo puniti velike dvorane te osvojio vrh britanske ljestvice prodaje albuma. Treba li  u današnje vrijeme prodati dušu vragu da se postane uspješan? Gerryjev slučaj jasno pokazuje da ne treba…

Da još malo pokušam objasniti trenutnu Gerryjevu popularnost… Krajem prošle godine najavio je svoj najveći koncert u dosadašnjoj karijeri i to ni više, ni manje na legendarnom stadionu Hampden Park s kapacitetom od 50.000 ljudi. Karte su planule u tjedan dana… Korona je napravila svoj dio posla, pa se ovaj događaj prebacuje za sljedeće ljeto.

Lako se dolazi do zaključka da Gerry radi prave stvari za svoju karijeru, posebno kad uzmemo u obzir da sve to radi na svojem labelu Little Runaway, a ne na nekom velikom. Pa koja je tajna njegovog uspjeha? Dečko zvuči kao pravi Škot, toga se ne libi i pjeva pjesme koje su upravo dio tog mentaliteta.

Osim već spomenutog Billyja Bragga, tu se ponajprije osjeća utjecaj Franka Turnera, ali i nekih drugih izvođača koji su iskočili u Britaniji proteklih godina poput Jakea Bugga (ako ga se netko još uvijek sjeća), Sama Fendera, Lewisa Capaldija i sličnih. Ipak, Gerry je drugačiji, rekao bih tradicionalniji, s tekstovima koji su očito narodskih karakteristika – ne odveć duboki, ali dovoljno pamtljivi da se brzo počnu pjevati.

Sve započinje pjesmom “Canter” koja najviše nalikuje onome što nam Frank Turner najčešće priprema. Lagana akustična melodija na gitari, povremeni udarci bubnja i tad uletava plesni refren koji svojom energijom nosi ostatak pjesme. U potpunosti mogu zamisliti pun stadion pijanih Škota kako pjevaju ovu pjesmu, jer bi i ja sigurno zapjevao s njima.

Sljedeća “War Song Soldier” je još pjevnija s refrenom koji je složen od zavlačenja samoglasnika, dok usna harmonika daje fini štih, a do nje je odlična “Where We’re Going” koja spada u red najfinijeg folk-popa u posljednje vrijeme. Kako album odmiče, tako slijede skladbe koje s lakoćom ulaze u uho, a u tekstovima svatko može pronaći određeni smisao. Na primjer ‘If life is just a game, And luck is for losers, Then I’m winning again’ je nešto za što će se svatko moći uloviti.

I sad, kad sve sumiramo, jasno je da je Gerry vrlo jednostavan lik s još jednostavnijim pjesama koje kao da su ispale iz britanske folk-rock škole od prije pedesetak godina. Ne igra po pravilima današnje glazbene industrije, već je pronašao svoj način i jako je uspješan u tome. Usprkos tome, sve to nekako funkcionira pa “The Bonny” uopće nije loš album, već jedno lijepo i zaokruženo izdanje s pjevnim pjesmama. Ponekad je suština upravo u jednostavnosti, a Cinnamon je najbolji dokaz za to.