Geronimo opet jaše

Premda je Ian Astbury nešto prije koncerta u Zagrebu 2009., najavljivao kako The Cult više neće objavljivati albume, ipak se dogodilo suprotno.

I to u jedno dvije godine dugom periodu, koliko je trebalo da ovaj album
prođe put od početka, pa do finalnog dijela njegove realizacije,
preciznije, izlaska na tržište.

Kao jedan od njegovih glavnih aduta najavljivana je ponovna suradnja s Bobom Rockom, producentom uspješnog “Sonic Temple” (1989.). No uloga producenta može, ali i ne mora biti presudna, jer osim tog, Rock je producirao i ne baš uspješne “The Cult” (1994.) i “Beyond Good And Evil” (2001.), a koliko god da ga je Metallicin album “Metallica” (1991.) proslavio, toliko se sa “St. Anger” (2003.) propisno izblamirao, napravivši s bendom jednu od najgroznijih produkcija u povijesti glazbe. Da ne govorimo da se Grammyima ovjenčani Rick Rubin baš i nije proslavio s “Death Magnetic” Metallice, iako je bio također najavljivan gotovo kao ‘spasitelj’, a s druge strane The Cultov “Electric” je, iako mlađahan i s malo iskustva, napravio jako dobro. Primjera ima još, ali nećemo nabrajati dalje, jer, niti je vrijeme a niti mjesto.Sve to navodi na zaključak da producent (ovdje je Rocku asistirao Chris Goss, koji je radio s Queens Of The Stone Age) uopće ne mora biti ključna figura u kreaciji novog albuma, pa to nije slučaj ni ovdje. Dapače, produkciji se nema baš nešto posebno prigovoriti, čak bismo je mogli ocijeniti s vrlo dobrim, no daleko je važnije da je The Cult odlučio prestati lutati, prestao tražiti samog sebe u svim elementima, prestao tumarati po bespućima, biti izgubljen u prostoru i vremenu i koncentrirao se na pokušaj reinkarnacije najuspješnije faze. One iz perioda albuma “Electric” (1987.), “Sonic Temple”, a dijelom bismo rekli i “Love” (1985.), te uspio napraviti prije svega moderan, ali isto tako retroizirani hard rock album.

Album koji istovremeno pokazuje mladalačku vitalnost, ali i zrelost i iskustvo, što je dovelo do toga da “Choice of Weapon” bude najbolje The Cultovo izdanje od već spomenutog “Sonic Temple”. Uz te karakteristike, ovo izdanje donijelo je nekoliko, ha, pa barem potencijalnih hitova, kakvih u bendovom opusu nema dvadeset i koju godinu. Barem se ja, iako mislim da ga dobro poznajem, ovako na brzinu ne mogu sjetiti ni jedne ozbiljne pjesme sve od albuma “Ceremony” (1991.) naovamo. Pjesme koja je nekome (ili nekima) mnogo značila. A uza sve ostalo, The Cult je krasilo upravo to da je znao napraviti hit. Što hit, hitčinu, koja koliko god bila potencijalno komercijalna, onako za ‘finu gospodu’, toliko je bila i prgava, sirova, ‘rockerski-radnička’ pjesma.

Kreativnu, kompozitorsku jezgru i ovog albuma čini osovina Astbury – Duffy, a isto tako, oni su perjanice izvedbenog dijela, iako ne treba zanemariti ritam sekciju Wyse – Tempesta, s naglaskom na oveći angažman Wyseovih bas sekcija koje ponekad ‘ubijaju dušu’ dubinom svojih izvedbi, dok bismo za bubnjeve rekli da su – taman. Znano je da se Duffy nikada baš nije razbacivao i rasipavao svojim gitarskim izvedbama, one su bile kontrolirane, odmjerene, po mjeri, ali izražene, energične i snažne. Toj se ‘navici’ vratio nakon nekoliko albuma, pojačao je ‘gas’, pa tako one opet djeluju moćno, ponegdje i razorno, bilo da se radi o riffičnom ili solo izražavanju (“Honey From A Knife“). Iako, mora se reći da se i u mirnijim, emocijama sklonim dijelovima također pokazuju vrlo kompaktnim, smišljenim i idejnim.

Ianovi vokali i dalje su zaštitni znak, onako puni, strastveni, s mračnijim predznakom, interpretativno su pedantni s povremenim pratećim ispomoćima, pjesme obiluju melodijskim izražavanjima, refreni su moćni, nosivi dijelovi pjesama, a ‘u zraku’ se osjeća dah teatralne gothic atmosfere. Bolju ocjenu albumu daje i koliko raznolikost samih uvoda koji nemaju neki klišej kojeg bi se morali pridržavati, toliko i općenita konstrukcija pjesama, što po samom načinu komponiranja, koji donosi dosta raznolikosti, čak i stilskih, što po ritmovima, kojih ima od sporih, baladnih, pa do onih s bržim, himničnim ritmovima.

“Life > Death” darky je balada s ovećim piano angažmanom, koje se ne bi posramio ni sam Nick Cave, dramaturgiju, mnogo dubokih, tamnijih bas i emotivnih piano linija nudi još jedan ‘laganini’, “Wilderness Now“, a u kategoriji sporih naslova je i psihodelijom ispunjena “Elemental Light“. ‘Hevijanerizirana’ “The Wolf“, pa “For The Animals“, sa southern touchom, te spomenuta “Honey From A Knife” zazivaju ‘duhove’ osamdesetih i nadu da “Rain”, “Lil’ Devil”, “Wild Flower” ili “Sweet Soul Sister” imaju nasljednike, a modernije koncepcije i ritmova, s eksperimentalnom elektronikom i izrazito agresivnim gitarama nudi srednjeritmična “Lucifer“.

I tako, kad smo već polako počeli gubiti nadu da će se ovaj bend vratiti (bar malo) na stare staze slave, to se dogodilo u trenutku i s albumom kada i za koji je tako nešto malotko predviđao. I koji se, baš kao i prethodna dva, također može smatrati ‘povratničkim’, ali koji nije bio tako nabrijavan i od kojeg svi mogući i nemogući mediji i njihovi novinari nisu očekivali spektakl.

Nije da se baš nije pratio tijek njegova nastanka, ali nekako je osjećaj da je izostala ona pompoznost koja je pratila “Beyond Good And Evil” i “Born Into This”. Možda je i to razlog što je ispao mnogo bolji. Ili se to samo tako čini? Tko zna?