Germanska verzija Radioheada i Musea

Često imamo priliku vidjeti iznenađenja s mjesta gdje smo se najmanje nadali…

Okosnicu benda čini Ewian Christensen, rođeni Latvijac koji već godinama živi u Njemačkoj i njegov pobočnik Benjamin Lachance. Počeli su stvarati glazbu početkom 2013., i malo po malo, nakon par singla i EP-a ovu jesen su izdali i svoj prvijenac imena “Good Old Underground” na kome su gostovali mnogi izvođači potpuno različitog karaktera od Ewiana.Zamislite da su se zajedno našli Radiohead sa sredine ’90-ih, Muse s početka novog milenija, Sigur Ros sa svojim najoptimističnijim tonovima i neki post-rockeri poput Mogwaija, a sve pod producentskom paskom Mobya i Wayna Coynea. “Good Old Underground” zvuči točno tako!Ogromni ‘wall of sound’ s karakterističnim radioheadovskim štihom i vrlo čestim museovskim dionicama nositelji su svih melodija, baš kao i postrockerske gitare. Sve zvuči u jednu ruku vrlo mračno i pesimistično, a opet iz svakog tona izlazi tona optimizma zbog čega album od samog svojeg početka ima jedan vrlo poseban naboj koji ne staje do samog kraja.Tim zvukom, da su u Engleskoj, sigurno bi odmah dobili velike hvalospjeve ondašnjih medija jer su spojili sve što Britanci najviše vole, imati jedan alternativni bend koji je spojio svoju glazbu s komercijalnim dijelom bez ikakvih ustupaka, pa se sada može lako svirati po radiju, a isto tako zadovoljiti ‘mračniju’ i alternativniju publiku.

Već sam najavni singl “Escape” jedna je predivna klavirska balada kakvu od Musea čekamo već godinama, ali sumnjam da ćemo ju tako skoro dobiti. Zanimljivost pjesme su posebno ukrašeni refrenski dijelovi koji nemaju vokalne dionice već masne post-rockerske dionice koja se savršeno uklapaju u skladbu. Već nakon prvog slušanja, “Escape” mi je postao jedna od najdražih skladbi u 2014.

Već s uvodnom “My Dear Dead Memory” poprilično ukazuju kojim će putem krenuti, kako glazbeno, tako i tekstualno. Već se iz samog naslova pjesme može isčitati da se Ewian želi pozabaviti različitim introspektivnim problemima, a to čini na jedan vrlo zanimljiv i intrigantni način. Ukratko, glazba i tekstovi su vrlo skladni i to je ono zbog čega album i jest toliko jak.

U naslovnoj prizivaju duh Echo & the Bunnymena, predivna “The Last Poem” podsjeća na Radiohead prije njihovog odlaska u (pre)eksperimentalne vode, “Black Star” zvuči kao Weezer koji svira mješavinu Musea i Radioheada, “Zampano (Alien Hand Syndrome Remix)” zvuči kao Lanegan pod producentskom palicom Mobya, “We Are Not Afraid To Die” asocira kako bi The Flaming Lips prije 15-ak godina zvučali da su se navukli na britpop, “Looper (Slack Armada Remix)” vuče korijene iz alternative ’80-ih, “New Born” je najoptimističnija pjesma albuma, dok finale pripada grandioznoj “When I Was Dead” u kojoj gostuje Fifi Rong.

Upravo s tom posljednjom može se jasno uočiti sva kompleksnost zvuka i želja za istraživanjem Ewiana jer pjesma u jednom trenutku potpuno stane, u drugom uključi buku na najjače, dok nas ipak kroz većinu skladbe vodi melankolična glazba i idealno uklopljeni vokali.

Ovakva glazba je ono što svakog slušatelja može poprilično razvesiliti. U njoj se nalaze mnogi dobro poznati elementi koji su protumačeni na jedan novi način, slobodno bih rekao germansko-baltički… Britanci se mnogo oslanjaju na čisto kopiranje ranijih uspješnica, zato i dobivamo hrpetinu mladih čisto copy/paste bendova, dok je Ewian glazbu Radioheada i Musea ipak provukao kroz mnoge slojeve svojih vizija, pa smo ‘poznato’ dobili na jedan intelektualniji način.

Muse su dugo vremena proglašavali kopijama Radioheda (što je dobrim dijelom bila i zaslužena komparacija), a Ewian je sada uzeo ono najbolje što se da spojiti od ova dva benda, i to na jedan novi specifičan način zbog čega je “Good Old Underground” vrijedan neprestanog slušanja.