George Ezra: U vrtlogu prokletstva, mladosti i produkcije

Kada se kao dvadesetodvogodišnji mladić George Ezra pojavio na sceni, prvo preko singla “Budapest”, a nešto kasnije i s albumom “Wanted On Voyage”, moglo se reći kako je neklasična pop zvijezda rođena. Atmosfera s prvog albuma odisala je svježinom, razigranošću i fantastičnim glasom koji je, uz gitaru, bio u prvom planu i u kratkom roku oduševio glazbenu srednju struju. Brojne nagrade, nominacije i koncerti bili su dokaz kako Ezra ima karizmu i zna se voditi svojim glazbenim instinktima, a debi album dobro je kotirao u kontinuitetu koji je tada zavladao među nešto mlađim i novijim izvođačima koji su se isprofilirali koju godinu prije. Ponajviše se to odnosi na prvi album Jakea Bugga i Irca Andrewa Byrnea, poznatijeg kao Hozier.

Lagana žanrovska mješavina s ponešto primjese bluesa, folka i popa zaplovila je radijskim stanicama. Sada, tri godine nakon, pred još uvijek mladog Engleza stavljen je krimen drugog albuma. Zašto je, pobogu, drugi album uvijek onaj na kojem se glazbenici preračunaju ili precijene? Dosta ziheraški odigrano, na prvu se čini da je objavljeno reda radi, tek toliko da zadovolji publiku i pokuša pridobiti novu, da ima novih pjesama koje će se pronaći na setlisti, pa i na koncu, da ispuni normu od sat i pol koncerta.

“Staying at Tamara’s” obiluje kratkim pjesmama, odreda nešto laganijim uz koje se može staviti predznak ‘catchy’, ponajviše zbog ritma i pjevnosti. Drugi red pjesama čine klasične poskočice koje su srodnije bendu The Lumineers, i nešto težoj kategoriji folk-rocka s kraja prošlog desetljeća koje su nam dostavljali Mumford & Sons. Ne znam u kojem se slučaju i zašto odustalo od prepoznatljivog mladenačkog stila u kojem je kombinacija roots rocka i bluesa bila dio prepoznatljivosti iz prve kod mladog Georgea, ali najavni singl “Paradise” mogao je nagovijestiti kamo to sve kreće.

Ono što me itekako začudilo pri promatranju stihova i slušanju albuma je usporedba između prvijenca i aktualnog. Većinu pjesama sa “Staying at Tamara’s” napisao je Ezra, ali u suradnji s Joelom Pottom, frontmanom benda Athlete, koji su svoju popularnost iskoristili prije nešto više od desetak godina. Čini se kako je i sam Ezra imao spisateljsku krizu jer, za razliku od debija na kojem je spisateljski bio samostalan, sada mu je u pomoć skočio producent jedne pjesme s “Wanted on Voyage”. Nažalost, preslušavajući album nijedna pjesma nema moć i dubinu “Did You Hear the Rain?”, a sam početak s prethodnika nemjerljiv je s ovogodišnjim uvodom.

Dok početna “Pretty Shining People” ima crtu prema kojoj pjesma raste do konačnog klimaksa, u kojem se Ezrin glas udružuje s nekolicinom back vokala, koji ponavljaju naslov, jednostavno se ne razaznaje radi li se o početku ili kraju albuma. Sljedeća “Don’t Matter Now” zanimljiva je sve dok back vokali ponovno ne preuzmu primat na refrenu koji je više dječjeg karaktera, a u našem podneblju fanovi Mije Dimšić zasigurno bi pronašli melodiju i stih za sebe.

Ako u narednima “Get Away” i “Shotgun” nešto ne nedostaje onda su to svakako  back vokali koji kao da zamagljuju samu glavnu figuru i osobu koja bi trebala prikazati svoju raskoš. Čisti radijski pop bez imalo skretanja u nesigurne vode, nastavlja se sve do kraja, s možda jednim ili dva izuzetka, koji se i tako nalaze na samom začetku, vjerojatno stavljeni za one strpljivije. Vjerujem da se slušateljima nigdje neće žuriti, jer i sam album je pravi ‘kratkiš’, s najdužom posljednjom pjesmom, ujedno i posve ‘ezrovskom’, “The Beautiful Dream”. Nešto snenijeg i smirujućeg tona kao da nam govori: “Dosta je skakanja, idemo stati na loptu i napraviti nešto pjevaču za dušu”. U taj red zasigurno može stati i predzadnja “Only a Human”.

Nekako ostaje tuga u cijelom procesu snimanja što se očito previše prostora dalo produkciji i producentima, a premalo mladiću koji je iskazao nevjerojatan potencijal s prvim albumom. Igranje na sigurno i zadovoljavanje forme, samo su zatomljavanje talenta i odgađanje za neki drugi album, a to znači i neko drugo, buduće vrijeme. Sigurno je da album ima vrline poput pozitivnosti pa i relativno brze protočnosti, ali jednostavno nema nijednog wow momenta koji će nas prisiliti da nakon odslušane pjesme stavimo pokazivač na početak.

Kombinacija u kojem se izbacila iskrenost Georgea Ezre, prema ostalim žanrovskim pravcima, kao da je značila i popriličnu dosadnjikavost u izrazu. Svaka vrata svake pjesme su nam širom otvorena, a ključ kao da ne postoji. Uđeš unutra, poslušaš i odeš van. Ipak, pred Georgeom su još godine i godine rada i sviranja, a za dobre odluke uvijek ima vremena.