Genijalan album genijalnog benda

Doista više ne znam naći prikladnu riječ kojom bi opisao Petera Tagtgrena. Uostalom, što bi se novoga trebalo istaknuti o čovjeku koji u samo osam mjeseci uspije napraviti dva sjajna albuma sa dva benda totalno različitih glazbenih usmjerenja. Govorim o “Dancing With The Death” albumu s elektro industral thrash projektom Pain, i naravno, ovom ovdje, devetom po redu studijskom albumu matičnog mu benda Hypocrisy.

Uz to, dan i noć producira mnoge poznate bendove, a ne treba zaboraviti da je prije samo godinu i pol napravio predzadnji album s Hypocrisy; “The Arrival“. Naravno da je i on na graničnoj vrijednosti remek djela. I tako to već godinama, bez velikih pauza, jedino što je napustio brojne bendove u kojima je svirao i pjevao, i posvetio se Painu, Hypocrisyju i produciranju. I to što radi, radi strašno dobro.

Album “Virus” definitivno možemo nazvati death klasikom, apsolutno najzrelijim ostvarenjem grupe, koja je možda i najviše od svih deathera evoluirala kroz godine svog postojanja. I sa svakim novim albumom pomicala granice death metala. Pa je takav slučaj i s ovim. Gotovo savršeni spoj death i heavy metala, s karakterističnim Hypocrisy soundom, nesumnjivo će oduševiti veliku većinu poklonika benda.

Moćni, razarajući gitaristički riffovi, modulativni Peterovi vokali i perfektna produkcija, i u ovom slučaju rađena u The Abyss studiju u Stockholmu, i dalje su najsnažnije oružje kojim Hypocrisy nemilice raspaljuje tone nota po svojoj vjernoj publici, koja takvu paljbu stojički podnosi. Ono što svakako treba istaknuti, je i podatak da su bubnjarske sekcije dignute barem za pola razine više, na čemu se može zahvaliti novopridošlom Horghu (ex-Immortal), koji već godinama slovi kao jedan od najboljih skandinavskih, pa i šire, bubnjara. Barem što se tiče ekstremnijih pravaca metala.

Takav se razvoj situacije zorno može uočiti već nakon kratkog uvodnog “Introa”, na kojeg se nadovezuju dvije, rekli bismo klasične Hypocrisy pjesme – “Warpath” i “Scrutinized“, u kojoj je solo dionice svirao Gary Holt iz Exodusa. Iza toga na red dolazi po meni najjača stvar na albumu, polubrza, ali istovremeno poprilično agresivna “Fearless“, koja ima dosta poveznica s “Elastic Inverted Visions” s albuma “Hypocrisy” iz 1999. godine.

Slična joj je završna “Living To Die“, a između njih još je šest potencijalnih hitova, koje apsolutno ne vrijedi preskakati, i za koje uopće nema sumnje da će biti dio svakodnevnice velike većine obožavatelja ovog banda, pa ćemo njihovu formu ostaviti malo na maštu onima koji žele malo i sami istraživati.

Ono što treba posebno istaknuti je podatak da postoji vjerojatnost kako se ovaj album neće dopasti najranijim fanovima grupe, koji su odrasli uz “Penetraliu” i “Obsculum Obscenum”. No ako im je, i ne samo njima, Hypocrisy bio mezimac i u vremenima “The Fourh Dimension”, a pogotovo od “Abducted” faze, nema sumnje da će im nabavka “Virusa” biti pogodak ‘točno u sridu’.