Gazpacho – dobro čuvana norveška rock-tajna

    1960

    Gazpacho

    Tick Tock

    Datum izdanja: 01.01.1970.

    Izdavač: HWT Records

    Žanr: Progressive Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Desert Flight
    2. The Walk-Part 1. & 2.
    3. Tick Tock-Part 1.-3.
    4. Winter is Never

    Norveški bend Gazpacho u svojim raznim oblicima postoji od 1996. godine, ali im je prvi pravi album (“Bravo”) izašao tek 2003., te im je aktualni “Tick Tock” već peti studijski u nizu. Prethodno su imali i jedan samoizdati CD.

    Autorska okosnica benda (Jan-Henrik Ohme (vokal), Jon-Arne Vilbo (gitare), Thomas Andersen (klavijature)) dugi je niz godina bila aktivna i u skandinavskom ogranku Marillion fan-kluba kroz rad u njihovom cover-bendu, te su im upravo oni znatno pomogli u počecima karijere (uloga predgrupe na turneji, distribucija izdanja, javna podrška…).

    Uostalom, i ime su dobili po pjesmi s “Afraid of Sunlight” albuma Marilliona. To se definitivno čuje i prepoznaje u glazbenom izričaju Gazpacha koji je blizak tzv. Marillionima iz druge faze (s Hogarthom), ali je i općenito na tragu tzv. prog-rocka druge generacije.

    Ipak, već nakon prvih albuma i turneja prilično bezbolno su se riješili utega tutorstva i krenuli u relativno uspješnu, pravu samostalnu karijeru. Izričaj je u osnovi cijelo vrijeme ostao isti, ali znatno obogaćen njihovim originalnim viđenjem glazbe i smjera kojim je žele odvesti. Tako da se u svakoj skladbi može u određenoj mjeri pronaći prisustvo raznih dodatnih utjecaja rock-velikana prošlosti (npr. Pink Floyd,Yes) i sadašnjih utjecajnih imena (npr. Porcupine Tree, Radiohead, Muse… pa čak i zemljaci A-ha). Oni to kompiliraju u jednu zanimljivu i samo njihovu originalnu cjelinu po kojoj postaju sve zapaženiji i prepoznatljiviji.

    Muziku podržava

    Ostatak benda u sastavu Mikael Kromer (gitare,violina), Robert R Johansen (bubnjevi) i Kristian Torp (bas) također daje svoj zapažen doprinos njihovoj težnji da glazbenu sliku naprave još bogatijom i korektnijom.

    Izvrsni konceptualni album “Night” iz 2007. bio je dosadašnji autorski vrhunac benda na koji se jednako uspješno nastavlja i, sada već prošlogodišnji, “Tick Tock”. Koristi sličnu strukturu dugačkih pjesama kao i prethodnik, ali bez njihove međusobne poveznice kroz istu glazbenu priču. Ipak, i na ovoj novoj ploči ima se puno toga dobroga i kvalitetnoga za čuti.

    Već od početne “Desert Flight” koja tijekom cijeloga trajanja ima čvrst ritam i homogenu strukturu na koju je nalijepljena dobra, atmosferična melodija dodatno podignuta sugestivnim vokalom. Druga stvar “The Walk“(dijelovi 1 i 2) uz lagani melankolični uvod isporučuje nam i nastavak u istom tonu i ritmu s pozadinskim gitarsko-klavijaturnim tkanjem, ali uz i nadalje dominirajući istaknuti vokal. Sredinom prvog dijela može se primijetiti diskretan trag upliva etno-zvukovlja koji se pretače u sličan polu-akustično-ambijentalni nastavak.

    Nakon “The Walk” dolazimo i do “Tick Tock” (dijelovi 1.-3.) naslovne, centralne teme istoimenog albuma. Kroz sva tri dijela proteže se zajednička tematska i zvučna osnova kojom dominiraju moćna pozadinska bas-tutnjava nadograđena raznim ambijentalnim zvucima i vokalima. Pri kraju prvog dijela efektno je ubačena zborna pjevačka dionica koja neodoljivo podsjeća ambijentom čak i na makedonski Mizar.

    Drugi dio prožet je na početku otkucajima sata, a zatim laganim zvucima klavira i gudačkih dijelova do nešto bržeg završetka pjesme od ostatka albuma kroz čvrste gitare i bubnjeve. Treći dio nastavka teme o prolaznosti nešto je kao retrospektiva prva dva uz i dalje dominirajuće gitare i satne otkucaje.

    Posljednja “Winter is Never” također je lagana i melankolična, primjetno izraženog osnovnog zvuka klavijatura i idealan je završetak albuma u laganom ritmu uz efektno uključen i dodatni ženski vokal.

    I to je to. Kraj za koji nam je definitivno žao kada do njega dođe bez obzira po koji put ploču odslušamo. Ovakva količina raznih emocija uokvirena jasnom i preciznom zvukovnom slikom nije baš prisutna na brojnim izdanjima, pogotovo u posljednje vrijeme.

    Ovo bi definitivno trebao biti jedan od kandidata za ploču 2009. godine barem što se tiče glazbenih smjerova kojima Gazpacho pripada. Ipak ovo izdanje zbog slabije distribucije i nikakve reklame ciljano će čuti samo rijetki ljubitelji glazbe i poneki slučajni Internet namjernik što je prava šteta. Jer ako i nije remek-djelo, sigurno je blizu toj definiciji. Odlična ploča.

    Tekst: Robert Trošelj

    Muziku podržava