Gatorade za metalcore

Daleko od šminkerskih područja Kalifornije i zapadnog SAD-a, rodio se mali britanski bend zvan Bring Me The Horizon, koji u današnje vrijeme iz uloge pozadinske nade prerasta u jedan od vodećih bendova u širokom žanru metalcorea, koji iz dana u dan dobiva sve brojnija podpoglavlja.

Do sada poznati po malo divljijem pristupu i činjenici da je pjevač bio tužen zbog uriniranja po nekoj mladoj curici u backstageu, Bring Me The Horizon se predstavljaju cijelom metal svijetu albumom zanimljivog i jebeno dugog naziva. Snimili su ga s Fredrikom Nordstromom, a njegov portfelj At The Gates, In Falmes, Dark Tranquility i Opeth pokazuje bliskost death metala koji je opasno obojio ovaj luđački moderni hardcore.

Prvi singl “It Never Ends” pokazatelj je dobre ‘gazione’ i onoga što često ubacuju u pjesme – atipične i čudne pizdarijice. Recimo, nekakav modulirani ženski vokal na “Crucify“, pa nježan ženski glasić na gudačkoj, praznoj i bolnoj “Don’t Go“, pa onda mistična orkestracija na nabrijanoj “Alligator Blood“, a nije im strano ni na sekundu prekinuti zvučni kaos kako bi čuli kratkotrajni crkveni zbor ili djelo klavijature.

Pjevač Oliver Sykes je, osim pravnih seksualnih problema, pjevanjem donio puno originalnosti bendu, pa je totalno izbjegao tipično metalcore pjevušenje. Sami vrisak, urlanje i growl, pa je čak i na laganoj atmosferičnoj “Blessed With A Curse” vrištao u pozadini, prije nego se pretvorila u metal baladicu. Hororasto pjevanje usporedivo s Underoath kao da je pobjeglo od preplašene žrtve koja na smrt preplašena bježi od – nečega.

Bring Me The Horizon su složili najdivljiji i najpunkerskiji metalcore ikada, a unatoč tome uspjeli su složiti album puno zanimljiviji i originalniji od popularnog deathcorea. Možda je bogohuljenje i jako čudna usporedba, ali mislim da kada bi jedan My Chemical Romance popizdio i odlučio snimiti metal album, to bi bilo blizu ovoga.

Odličan zvuk modernog tehničkog metala s mračnim primjesama i detaljima koji su nasušno trebali današnjem hardcoreu.