Garage in July: Beskrvno ostvarenje

Ne znam što se dogodilo, ali novi EP Garage in July jedno je od ostvarenja koje me ponajviše razočaralo u posljednje vrijeme. Nekad vrlo frenetičan i napet bend, odlaskom na veliku etiketu postao je sterilan, da ne kažem bezidejan.

Jedan od najvećih problema u cijeloj priči jest produkcija jer je sve preproducirano. Opet ne znam koliko je tu problem u bendu, a koliko u šablonskoj produkciji i miksanju kod diskografa, ali tim jednim potezom Garage in July počeli su zvučati kao djedice pred penziju, a ne mladi momci u naponu snage.

Diskografski se bend nije javljao neko vrijeme pa je bilo logično da se nešto objavi. Novi EP je izdan za Croatia Records i to samo u digitalnom izdanju, što se čini kao korak unatrag za bend, koliko god to bizarno zvučalo. Imam osjećaj da im je diskograf oduzeo onu swamp dušu koja ih je do sada nosila…

U odnosu na prijašnje albume, ovo svakako jest najzreliji album benda do danas, ali je i prezreli za bend. Generalno, na “Sjaj u blatu” zvuče kao suvremenici The Rolling Stonesa koji su s više žara napravili prošlogodišnji album obrada “Lonesome and Blue”.

Nakon zaigranog instrumentala “Močvarni psi”, dolazi prva ‘prava’ pjesma “Boogie jedne šibice” koja otkriva sve mane ovog izdanja. Tu se jasno vidi koliko nedostaje one swamp energije s prijašnjih izdanja jer ovakva djeluje previše ispolirana, kao da žele zvučati dosadno kao Clapton posljednjih par dekada. Dečki su oko tridesete godine svojih života i do tog stadija svakako još imaju vremena.

Ostatak albuma leži upravo na tim temeljima pa nema nekih bitnijih odstupanja. Većina albuma je u brzini-dvije sporija od onog na što su nas navikli, a to i ne bi bio neki problem da pjesmama nije oduzeta duša. Blues rock je oduvijek bila prljava glazba, a ovako ispolirana ne djeluje nimalo zanimljiva.

Jedan od bljeskova albuma jest svakako “Trijem za ples” koja je najmanje osakaćena produkcijskim zahvatima, dok je gostovanje Šilje iz Gatuza iskorišteno tek za solidnu “Buntovnik ljubavi”, a zanimljiva rješenja su predstavili u “Ne govori”.

Ako je bio cilj zvučati zrelo za penziju, Garage in July su uspjeli. Ipak, mislim da to nije bilo cilj jer njihova publika je ipak mnogo mlađa. Možda će ovaj album bolje sjesti nešto starijoj gardi ljudi koji su još u mladosti navikli na ovakve albume, ali nekako sam dojma da ti ljudi više ne prate toliko koncerte i ono što ‘neki klinci’ rade. U svakom slučaju, “Sjaj u blatu” u ovom trenutku zvuči kao promašeni slučaj, ponajprije radi loših produkcijskih trikova, pa ono što preostaje je čuti te pjesme uživo jer će zasigurno zvučati bolje i prirodnije. Ovo na albumu jednostavno nije to…