Garage in July: EP močvarnog rocka koji gazi sve pred sobom

Prošlo izdanje sastava Garage in July me poprilično razočaralo. Sve dobro što je bilo u njima jednostavno se promijenilo u času, te kao da su u par mjeseci ostarili nekoliko godina. Ne znam da li je za to bio kriv potpis za našu najveću diskografsku kuću ili samo ‘loš dan’ ili užasna produkcija ili takva promjena meni jednostavno nije odgovarala. Konačni odgovor vjerojatno leži u sva četiri navedena razloga jer i sada, skoro tri godine kasnije, dojmovi oko “Sjaj u blatu” su identični, a preslušavajući novi “Swamp ‘n’ Roll EP” oni su još pojačani. Zato ću napraviti malo neuobičajenu recenziju albuma koja će se svesti na direktnu usporedbu ta dva (posljednja) EP-a benda.

Znači, ovdje su se lišili svih barijera koje im je diskograf možebitno postavio. Iako su tražili diskografa koji bi im objavio album, na kraju je ispalo da se s nijednim nisu uspjeli dogovoriti, pa je sve objavljeno DIY, a u tom điru mislim da bend najbolje funkcionira. Ta sloboda se osjeća od početka do kraja izdanja, jer bend si je dao oduška i pružio najbrutalniju svirku do sad.

Prilikom recenziranja tog zadnjeg EP-a, možda sam bio malčice grub govoreći da je bend postao sterilan i bezidejan, odnosno da je u trenutku ostario toliko da zvuče kao neke djedice pred penziju, ali uspoređujući sa “Swamp ‘n’ Roll EP” mislim da je još više jasno zbog čega sam tada iskoristio tu usporedbu. Ovdje, u samo pet pjesama, bend jednostavno izgara, stvarno je vruć i ispucava same bombe koje nije moguće nikako drugačije slušati nego na najjače koliko vam vaši zvučnici (ili susjedi) dozvoljavaju.

Produkcija je ovdje gruba i prljava, a ne sterilna i ispolirana, pa glazba dolazi u prvi plan. Teško je zamisliti da nešto što se od početka prezentira kao garažni swamp’n’roll bude ukroćeno raznim produkcijskim zahvatima s kojima se gubi veza s live svirkama. Upravo s povratkom tom prljavom zvuku, bend je ponovno pronašao sebe i svoj zvuk, jer ako si u močvari, jasno je da ćeš cijeli završiti prljav.

Slušajući bend od njihovih početaka, jasno je bilo da tu moj dojam previše/mnogo znači. Suspregnutim pjesmama s prošlog EP-a jednostavno nije na van izašla ta emocija koju bend ima, odnosno, barem ju ja nisam osjetio na takav način. Sad kad se Bojan dere iz petnih žila, a ekipa oko njega udara po svojim instrumentima najjače što mogu, prijenos te energije je znatno jednostavniji i lakši, slobodno ću reći i prirodniji.

Ukratko o pjesmama: uvodna “Venera” je klasični blues rock vođen gitarama, usnom harmonikom i jednostavnim ritmom koji eruptira u refrenu, “Motika, blues, muzika” nastavlja tamo gdje su The White Stripes stali, “Teretnjak” je najbrža te, baš kao što i naslov kaže, gazi sve pred sobom, “Umjetni ljudi” je najveći iskorak u teren angažiranijih tema sa zvukom ranih The Black Keysa, dok završna “Blues jedne frizerke” ponovno ima zanimljivu progresiju s postepenim dizanjem atmosfere do frenetičnog refrena.

Dečki su se vratili prema onome što najbolje znaju, pa me ne čudi da su i sam EP nazvali točno onako kako svoj zvuk opisuju već godinama. “Swamp ‘n’ Roll EP” je točno to, močvarni rock s jakim i prljavim elementima bluesa benda koji se nimalo ne libi pokazati da je još uvijek u naponu snage i kreative.

Ako se mene pita, koliko god volio njihove (ranije) radove, “Swamp ‘n’ Roll EP” je najbolje ostvarenje do sad, u to nimalo ne sumnjam.