Futurističke sjene straha

Iz ne znam baš kojih razloga kalifornijski se Black Veil Brides ponegdje svrstava među glam bendove.

Iako dosta nakinđureni, čak i po outfitu to nisu, prije neki gothic/horor punkeri, a sudimo li po ovom albumu, glazbena forma je poprilično, kilometrima, miljama daleko od glam rock/metala. Bend je to koji ima svoju metamorfozu i kroz eksperimentiranje s nekoliko stilova na trećem je albumu stigao je do kombinacije hard rocka s modernim i gothic rockom uz nešto malo jeftinijih punk-rockerskih toucheva.

Nešto kao kombinacija Avenged Sevenfolda, Cornerstonea, HIM-a i Nickelbacka, i treba se priznati, ispalo je to sasvim dobro. Istina, materijal nešto više naginje mainstreamu, zvuči dosta himnično, no konceptualna forma, mračna pozadina i energičnost ostavljaju prostora i za ljubitelje ozbiljnijeg, granitnijeg i konkretnijeg rocka.Dakle, radi se o konceptualnom albumu s pričom vezanom uz postapokaliptično vrijeme na zemlji u kojoj vlada tama, a skupina pobunjenika pod nazivom Wild Ones bori se protiv organizacije zla zvane F.E.A.R. Sve je prepuno dramatike, izuzetno je jak osjećaj neizvjesnosti, čak više straha, a atmosferski ugođaj je očekivano mračan, tmuran, turoban i prekriven gustom maglom iniciranom orkestralnim aranžmanima.

Čak bismo rekli da je ovo malo atipičan album za američke bendove, no da bi se ipak zadržao američki, točnije rečeno hollywoodski štih, prati ga film naziva “Legion of the Black”. I spomenuto mainstreamsko opredjeljenje. Često znamo reći kako konceptualni albumi znaju imati dobre podloge za filmske priče, a u ovom se slučaju to i izrealiziralo. S glazbene pak strane, na albumu čujemo mnoštvo energetskih, melodičnih, katkad i groove, ali uglavnom hard rocku svojstvenih distorzivnih riffova i pokoju solažu koju bismo mogli približiti heavy metalu. Općenito, gitarski je rad poprilično raširen, orkestracije s dominacijom gudanja dosta su ukusno ukomponirane, ritam sekcije izuzetno kompaktne, djeluju kao čvrste spone koje kao da drže pjesme na okupu, da se ne rasprsnu.

Dakako, jedan od aduta su i moćni, duboki, na momente i agresivni, katkad razljućeni, često sjetni, uglavnom melodijama ispunjeni vokali Andya Biersacka. Isto tako, povremeno korištenje elektronike naglašava apokaliptičnu atmosferu, a zamračenije akustične i piano sekcije te naracije pojačavaju trilersko/hororski filmski ugođaj. Upravo te dramatike i melankolije možda čak ima i previše, zna biti prenametljiva, presiljena i prenaporna, ali ipak nekako izdržljiva. Možda se trebalo više poraditi na angažmanu klavijatura. Ono što zna ispadati iz koncepcije su “wo-ho-o-o-o” back višeglasja, koja nekim pjesmama daju malo previše ‘bandaidovskog’ ugođaja, no toga nema previše, pa se i to može podnijeti.

Sedam sablasnih intra/interludija ispunjenih orkestralijama (posebice “Overture“) i naracijama održava konstantnu napetost i mogli bismo ih doživjeti čistim kontrastom u odnosu na ‘normalne’ pjesme, od kojih većina, istina, odiše ozbiljnošću i konkretnošću, ali često i raspuštenijom melodičnošću i himničnošću. Eklatantni primjer je nastupni singl “In The End“, pa zatim “Devil’s Choir“, kao i “Nobody’s Hero“, u kojoj bismo možda mogli prepoznati kopiju pjesme “Hero” iz Spidermana, u izvedbi Chada Kroegera i Joseya Scotta i jedan je od Nickelbacku sklonijih naslova.

“I Am Bulletproof” i “Resurrect the Sun” ozbiljnije su, strukturalnije, raz(g)rađenije pjesme s poliritmičkim karakteristikama i povremenim utjecajima alternativnog metala, “Shadows Die” također je moćna, granitno čvrsta pjesma s jačim distorzivnim gitarskim nabojem, svadljivijim vokalima i dosta akustične atmosfere, dok bi možda trebalo izbjegavati riffovima prenabijenu i nekako dezorijentiranu pjesmu “Days Are Numbered” u kojoj gostuje Bert McCracken iz The Used.

Totalno drukčije karakteristike mogli bismo ‘prilijepiti’ konkretnoj baladi “Lost In All“, jednom od čelnih naslova albuma, koji su snažnim pjevanjima obogatile Roberta Freeman i Juliet Simms iz Automatic Loveletter i podržavajuće klavijature, a odjavni instrumental “F.E.A.R. Final Transmission” u sebi je sažeo svu ozbiljnost situacije koju je prezentirao ovaj album.

Koji bi mogao ugodno iznenaditi mnoge koji Black Veil Brides prate od početaka, a neugodno one koji će albumu prići olako i s već ranije utvrđenim i dodijeljenim (o)sudom. Jer ovo je jedan zaista zahvalan album, na kojem se može naći pamtljivih, polurelaksirajućih pjesama pogodnih za top ljestvice, ali bogme i onih od koji čovjeka zaista hvata jeza i tjera na ozbiljno razmišljanje što nas to čeka u budućnosti.