Fusion s argentinskim prizvukom

Sedamdesetdvogodišnji tenor saksofonist, pjevač i flautist Gato Barbieri je nakon Lala Schifrina, s kojim je svirao kao mladić, drugi argentinski glazbenik koji je dao izniman doprinos svjetskome jazzu. Istodobno je na svjetskoj sceni promovirao vrijednosti, ali i univerzalna obilježja argentinske i latinoameričke glazbene tradicije.

Tijekom šezdesetih proslavio se kao suradnik vodećih newyorških avangardnih jazzista poput trubača Dona Cherryja, kontrabasista Charliea Hadena ili klaviristice Carle Bley, a i u sedamdesetima je surađivao sa slavnim jazz glazbenicima poput trubača Dizzyja Gillespiea, tenor saksofonista Colemana Hawkinsa, flautista Herbiea Manna ili bas gitarista Stanleya Clarkea.

Njegova je samostalna karijera doživljavala neprestani uspon, a kulminirala je osvajanjem nagrade Grammy za glazbu što ju skladao, i snimio, za kultni film “Posljednji tango u Parizu” Bernarda Bertoluccija. Neki od pedesetak albuma što ih je snimio u polustoljetnoj karijeri postali su važnim djelima svjetske diskografije.

Zahvaljujući njegovoj reputaciji koristi se svaka prigoda da se ljubiteljima Barbierijeve glazbe predstave do sada neobjavljene snimke, posebice one koje su snimljene kamerama, a kojih je do sada malo ugledalo svjetlo dana. Nedugo je objavljen DVD sa snimkom jednosatnog koncerta što ga je 1984. održao na čuvenom Jazz Festivalu u Montrealu na kojem je, uz Montreux Jazz Festival, snimljeno najviše jazz koncerata koji su objavljeni na DVD formatu.

Iako snimljena prije više od dvadeset godina, bez nakane da bude objavljena, snimka se odlikuje solidnim video i tonskim zapisom. Na tom su nastupu uz Barbierija svirali mlađi, manje poznati, ali kompetentni glazbenici: gitarist Bill Washer, klavijaturist Frank Ferrucci, bas gitarist Chico Rindner, bubnjar Jean-Francois Fabiano, te, najpoznatiji među njima, udaraljkaš Guilherme Franco koji je u to doba iza sebe već imao suradnje sa čuvenim klaviristima, primjemrice Keithom Jarrettom i McCoyom Tynerom.

Barbieri je svoje skupine često formirao od mlađih glazbenika koji su mogli parirati njegovom temperamentu i osigurati mu poticajnu pratnju u vatrenim izvedbama po kojima je poznat. Ova je petorka to u većem dijelu koncerta uspijevala.

Nakon razdoblja u kojem se prepustio komercijalnijem pristupu, svirajući u pop idiomu, zbog čega je bio izbrisan iz bilježnica jazz čistunaca, Barbieri se u vrijeme u kojem je ostvario ovaj, ali i zagrebački koncert koji je mnogima ostao u ugodnom sjećanju, vratio pristupu koji povezujemo s njegovim kreativnim razdobljem što ga je ostavrivao desetak godina prije.

Jedan od predšasnika world musica, koji je tim pristupom svirao puno prije nego je kategorija ustanovljena, Barbieri u svojim izvedbama spaja latinoameričku glazbenu tradiciju, posebice argentinsku, s jazzom, ali i rockom u kojem glavnu riječ vodi Washerova žestoka električna gitara.

U izvedbama poznatih vlastitih skladbi, među kojima i glasovite “Viva Emiliano Zapata“, predstavlja se saksofonistom reskoga, parajućeg zvuka koji povezujemo s Pharoahom Sandersom iz šezdesetih, strastvenim improvizatorom, koji svira napadački, srčano, s nevjerojatnim intenzitetom, ne tako močno kao u najboljim danima što je vjerojatno bio razlog smanjene diskografske aktivnosti tih godina, ali još uvijek intrigantno i originalno.

Drukčiju, romantičnu stranu svoga karaktera pokazuje u izvedbi standarda, balade “What A Difference A Day Makes” koji je tada već desetak godina bio na njegovu repertoaru i kaoje je bio njegovim svojevsnim zaštitnim znakom.

Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 1. travnja 2007.)