Furanje na Freddiea Mercuryja

Sam početak godine u Britaniji bio je u znaku pjevača Mike jer se njegov singl “Grace Kelly” nije skidao s prvog mjesta ljestvice prodaje i downloada, što je nekoliko tjedana poslije uspjelo i samom albumu “Life In Cartoon Motion“. Čime je toliko očarao Engleze ne znam, ali ću vam ga probati približiti čim više narednim tekstom.

Crtica iz njegovog životopisa koja najviše ‘bode oči’ je ta što se rodio u Bejrutu u Libanonu prije 24 godine. Pošto je bio rat u toj državi, Mikini su se roditelji brzo nakon rođenja malog Michael Holbrook Penniman preselili u Pariz, a kasnije i u London. Krajem prošle godine prvi se puta počeo pojavljivati u glazbenim emisijama da bi pravi procvat doživio početkom ove godine.

Njegove pjesme odišu pop-rockom, malo pomješane s glam rockom i melodijama u stilu Scissor Sistersa. Ima tu mnogo utjecaja Davida Bowiea, Robbie Williamsa, Elton Johna i grupe Queen, prvenstveno u vidu Freddiea Mercuryja.

Ova usporedba s Freddiem Mercuryjem ne može se nikako izbjeći jer već u ovodnim taktovima osjeći se Mikina fascinacija s njegovim likom i djelom. Način pjevanja je gotovo identičan s dotičnim pjevačem, da u nekim trenucima pomislite da se Freddie reinkarnirao u vidu Mike. Čas fasetto, čas ‘normalno’ pjevanje, čas različiti krici i urlici, a sve tako poznatom bojom glasa da se lakoćom možete zabuniti o kome je riječ.

Melodijski gledano, album je dosta šarolik, od nekih dječjih pop pjesmuljaka na koje bi plesali bebači u vrtićima, preko prosječnih pop singlica rađenih za top-ljestvice pa sve do Queenovskih glam-opera komada.

U svim se žanrovima Mika dosta dobro drži, ali ipak mu fali neka posebnost po čemu bi se isticao jer sve zvuči vrlo poznato i ne odveć zanimljivo.

Prva na albumu je već spomenuta “Grace Kelly” koja neodoljivo podsjeća na Robbie Williamsa koji se igra pjevača grupe Queen. U njoj se i priznaje fascinacija s Freddiem u stihovima: “I try to be like Grace Kelly/But all her looks were too sad/So I try a little Freddie/I’ve gone identity mad!“. Zanimljiv je to spoj, prava pjesma koja navuče da kupite album na detaljno preslušavanje, makar ostatak nije toliko dojmljiv, ali nije niti za odbaciti do kraja.

Već sljedeća “Lollipop” svojim r’n’b ritmom i vrlo pjevnim refrenom (kao iz neke reklame) kvari cijeli dojam albuma, ali vjerojatno je i zato album nazvan “Life In Cartoon Motion” da se što više približi klincima.

Klavirski vođena i gitarama upotpunjena “My Interpretation” je adult-pop u stilu Eltona Johna, dok je “Love Today” gotovo pa tipična Scissor Sisters stvar, nabrijani pop komad u kojem se isprepliću mnogi elektro-dodaci da bi se što bolje dočarao plesni ritam, a “Relax, Take It Easy” joj je vrlo slična, ali mnogo mračnija, prepuna sythova koji nas vuku natrag u ’80-te.

Pred kraj albuma je “Happy Ending” u kojem su vrlo dobro uklopljeni ženski vokali koji dodatno potkrepljuju Mikin zavijajući glas, a pjesma završava vrlo euforično riječima: “This is the way you left me/I’m not pretending/No hope, no love, no glory/No Happy Ending/This is the way that we love/Like it’s forever/Then live the rest of our life/But not together“.

Skrivena pjesma “Over My Shoulder” nam donosi falsetiranu izvedbu Mike, samo uz laganu pratnju klavira i gudača, a posljednja “Ring Ring” pomalo podsjeća na The Killerse s katastrofalno lošim pripjevom.

Izgleda da je, glazbeno gledajući, zaostao u godinama svojeg rođenja jer je ovaj album gotovo pa tipičan za ’80-te. U nekim trenucima pokazuje svoj potencijal, ali previše se fura na Mercurya i njegovu ikonografiju da bi mogao biti nešto posebno. Nekoliko se pjesama ističe, ali ukupno gledajući album ubrzo upadne u monotoniju iz koje se teško vadi.

Neka Mika i dalje živi u svojem crtiću, sada dok može, jer kada ga je krenulo, treba gurati koliko ide. Album mu se približio brojci milijun prodanih primjeraka u svijetu, pa znači da ima nešto u njemu.

Početak godine je bio obojen njegovom bojom, ali čisto sumnjam da će ‘doživjeti’ i ljeto…