Frustrirajuće depresivna kaotičnost

Jedna od najzanimljivijih stvari na albumu ovog pariškog benda je činjenica da se sastoji od 99 pjesama. Kada sam vidio taj podatak na promo kopiji, najprije sam pomislio da se radi o, u zadnje vrijeme uobičajenom ‘segmentiranju’ pjesama od strane izdavača, da bi se spriječilo njihovo kopiranje i(li) uploadanje.

No, nakon potrage za točnijim podacima o nazivu pjesama, na svim sam mjestima naišao da se tracklist sastoji od 1-99 pjesama. Čudno i neuobičajeno, ali takvo. Istina, ja nisam prošvrljao baš svugdje, no, ondje gdje jesam, naišao sam baš na takav podatak.

Toliko o neuobičajenostima vidljivim na prvi pogled, a što se tiče muzike, ipak najzanimljivijeg dijela albuma, radi se o kaotično strukturalnim pjesmama, koje miksaju nekoliko stilova. I to vrlo zanimljivih i brojnih. Od progresivnog metala i rocka, preko noisea, HC-a, pa do doom, thrash i death metala, a moguće je da ima i još nečega što nisam u svoj toj urnebesnosti zapaziti.

Ovakva me muzika odmah asocirala na The Dilinger Escape Plan, Isis i, recimo Meshuggah. Frustrirajuće, depresivno i melankolično, ‘lebdeće’ su karakteristike ovog materijala, koji unatoč tolikog broja pjesama traje pedeset pet i pol minuta.

Od kojih je teško izdvojiti neku od njih posebno, jer ih se većina nadovezuje jedna na drugu, bez uočljivijih prekida, pa je teško procijeniti ima li ih stvarno devedeset i devet ili ih je nešto, a možda i osjetno manje. Zato ću istaknuti da su njihove najutjecajnije individualne vrijednost death doom core vokali i britki gitaristički riffovi, ali i akustični dijelovi, koji se sasvim solidno uklapaju o ovaj muzički kaos.

Koji je prvenstveno namijenjen eksperimentalcima i ljubiteljima velikog broja stilskog miksanja, ma kako god to zvučalo, među kojima svakako i ljubiteljima poviše istaknutih bendova.