Freak-pop u stilu Regine Spektor

Pop glazba ne mora nužno biti ljigava i dosadna, kao što nam je prezentiraju mnoge radiostanice s izvođačima poput Enriquea Iglesiasa, Britney Spears, J.Lo., Rihanne i sličnih, nego može biti i vrlo zabavna i prpošna, pa imamo slučajeve poput Amy Winehouse koja skreće pažnju na sebe predobrim vokalom i prelošim ponašanjem ili šarmantne Lily Allen, ali to se događa ipak mnogo rjeđe.

Kate Nash možemo zasigurno uračunati kao sljedeći pozitivni primjerak jer svojom lakoćom svirke i interpretacijom odskače od standardnih bestsellera jer igra na emocije i iskrenost, koji se sve rjeđe i rjeđe pronalazi u modernoj pop kulturi.

Na njezinoj myspace stranici nabrojeno je brdo uzora i utjecaja (rijetko tko ima toliko toga postavljeno), od početka rocka i punka, preko neizbježnog brit-popa pa sve do novijih izvođača koji su stekli slavu u novom mileniju. Okvirno gledajući najviše utjecaja na nju imala je antifolkerica Regina Spektor, ali ima tu i ponešto od Lily Allen i, rekao bih, The Fiery Furnacesa.

S Reginom ima sličnost u samoj interpretaciji, boji glasa i klavirskim pratnjama koje znaju biti vrlo šarolike i neubičajene, čime daju dodatnu crtu zanimljivosti cijelom uratku, poveznica s gospodičnom Allen ima u mladosti, myspaceu i modernom gledanju pop glazbe, dok su mi The Fiery Furnaces ovdje upali zbog čestih producentskih vratolomija i povremenih elektronskih dodataka pa sličnost postoji, ali ipak je mnogo manji obujam eksperimentiranja kod Kate Nash.

Ovo ljeto je navršila dvadeset godina, što se jako dobro može iščitati iz tekstova koji su vrlo otvoreni pa ih svaki tinejđer može shvatiti bez muke, a teme poput problema s dečkima, opijanja vikendom ili neobaveznog zabavljanja pokazuju čime se i sama donedavno bavila u slobodno vrijeme.

Nakon kratke uvodne “Play” u kojoj objašnjava kako se voli ‘igrati’ u sobi (“I like to play, I play all day long in my room“) slijedi jaki singl “Foundations“, koji objašnjava trzavice u vezi tijekom jednog izlaska. “Foundations” osvaja svojim šarmantnim ritmom, neurotičnim lupanjem po klaviru i vrlo osjećajnim stihovima, te načinom pjevanja, zbog čega smatram da je ovo jedan od najboljih pop hitova ove godine.

Nimalo za njim ne zaostaje i “Mouthwash” (“And I’m sitting at home on a Friday night and I hope everything’s going to be alright“), dok “Dickhead” zvuči kao da ju je otpjevala Amy Winehouse zbog mračne i zadimljene atmosfere, vrlo jednostavnog soul ritma te neprestanog ponavljanja riječi ‘dickhead’.

“Birds” je prekrasna pop balada, “We Get On” pomalo vuče na evergreene i girl-pop grupe ’60-tih s modernim ‘štihom’, “Mariella” započne vrlo lagano da bi pred kraj ritmom maksimalno podivljala, “Shit Song” bi bio neki r’n’b s jakom elektro podlogom, dok u “Pumpkin Soup” govori o tankoj liniji između muško-ženskog prijateljstva i veze.

“Skeleton Song” je vrlo veselog i šarmantnog ritma, “Nicest Thing” je najtužnija balada, a govori o prekidu uz mnoge neostvarene želje (“I wish I was your favourite girl, I wish you thought I was the reason you are in the world“), dok posljednja “Merry Happy” ima monotoni klavirki ritam u kojem se ističe neobavezni refren s ‘do do do da do do’.

Nadam se da će se efekt Kate Nash proširiti, da će postati velika zvijezda jer bi to značilo da klinci počinju više razmišljati, a ne da puše samo ono što im prvo dođe pod ruku. Eventualni minus koji bi se mogao u tom smislu dogoditi bilo bi otežano pamćenje stihova, pošto svaka pjesma ima ogromne tektove (čime se dokazuje kao vrsna liričarka) pa će ih tek dio fanova zapamtiti u cijelosti…

U svakom pogledu, veliki plus za Kate Nash jer je na svojem prvijencu “Made of Bricks” pokazala kako se radi prava pop mjuza! Bravo Kate i držim fige da tako nastaviš.