Franz Ferdinand: Dostojno starenje? Ili ipak ne?

Franci su se vratili s novim albumom, prvim albumom nakon pet godina, između koji se ugurala i otkačena suradnja s podjednako ludima Sparks na albumu “FFS” projekta FFS. Što se dogodilo u tih pet godina? Puno i malo, kako tko sagledava stvari.

Najvažnija stvar koja se dogodila je svakako odlazak (na neodređeno vrijeme) Nicka McCarthyja iz benda. Navodno nije rekao zbogom, već samo doviđenja, ali to je njihova stvar. Na njegovo mjesto su došla čak dvojca. Kako je to utjecalo na sam zvuk benda? Nisam siguran.

“Always Ascending” je pomalo klasičan album Franz Ferdinanda na kakve smo navikli. S druge strane, uvijek prepoznatljiv ritam zamijenjen je jačim synth premazima, pa sam dojma da je ovo nešto što je trebalo biti izdano kao treći album, prije (previše eksperimentalnog u tom trenutku) “Tonight: Franz Ferdinand” na kojem su zabrijali s elektronikom.

Taj odmak od standardnog štiva je vjerojatno djelomično ostao od FFS projekta i dobro je da su Franci odustali od recikliranja samih sebe unedogled, ali novom albumu ipak nedostaje zanimljivih pjesama koje bi bend ponovno mogle vratiti na poziciju od prije desetak i više godina. Ovo djeluje samo kao dostojno starenje bez ikakve želje za revolucionarnim pomacima kakve smo imali prilike ranije čuti od njih.

Upravo i taj dosad najslabiji album benda, “Tonight: Franz Ferdinand”, imao je nekoliko singlova koji su podizali atmosferu, a disbalans je bila hrpa elektronike koja je uništavala dio melodija (iako, uživo je djelovalo zanimljivo). “Always Ascending” je jednostavno njihov najlaganiji, najtiši, najmonotoniji i najpredvidljiviji album do sada. Nije loš, ali nije ni previše uvjerljiv.

Dio razloga možda leži u tome što je i Kapranos stariji (uskoro će slaviti 46. rođendan), a s godinama dolazi i mudrost (tako barem kažu naši stari). Uvijek ponavljati jedno te isto sigurno nije dobra stvar, a malo izmijeniti cijelu priču opet drži vodu da se zasite i oni koji kažu da se u cijeloj karijeri nisu uopće promijenili. Ipak, navikli smo od njih mnogo bolje i zanimljivije stvari od ovog albuma, iako se tu jasno osjeća da su mnogo slušali rane elektro bendove poput Kraftwerka, ali i cijelu plejadu bendova iz ’80-ih kao inspiraciju za skladanje novih pjesama.

Najprodornije pjesme već su izdane kao singlovi pa ne čudi da jedna od njih, ujedno i naslovna, “Always Ascending” otvara album. S njom se da osjetiti kao da bend ima snage napraviti nešto novo, djeluje vrlo svježe, zanimljivo i napeto, kao da su stari i karakteristični Franz Ferdinand zvuk prebacili u 2018. i ponudili ga nekoj novoj mladeži kako bi se navukla na njega. To je kraut-rock s jakim beatovima i onim prepoznatljivim nervoznim ritmovima te zanimljivim refrenskim rješenjima. Generalno, ovo je trebala ispasti “Take Me Out” neke nove generacije. Što se tiče same pjesme, u tome su uspjeli, ali mislim da ipak nisu uspjeli kupiti novu mladež, barem kako se zasad čini.

“Lazy Boy” je baš kako joj i naslov kaže, poprilično ‘lazy’. Tu se Kapranos previše poigravao s gumbićima, iako je dobro odlučio da bas dionice nose pjesme. Uz ekspresivne rifove, ovdje su najbliže onom što su pružali prije desetak i više godina, ali problem nalazimo u užasnom refrenu koji brzo umara s neprestanim ponavljanjem ‘I’m a lazy boy’. Shvatili smo.

I onda dolazimo do najvećeg problema albuma jer od “Paper Cages” pa nadalje dobivamo pjesme koje ne odudaraju previše jedna od druge. Zajedničko im je da im nedostaju hitoidni refreni (nekad su to ispucavali bez pola muke), jaki utjecaji synth pop glazbe ’80-ih i manjak sveopće hitoidnosti. Ponavljam, nije ni to toliko loše koliko takvih bendova koji recikliraju iste stvari ima na pretek, pa se ovim pjesmama teško mogu izdići nad njih.

Svjetlo na kraju tunela nalazi se pred sam kraj albuma s pjesmom “Feel the Love Go”, koja je u neku ruku slična uvodnoj, spajajući retro elemente da bi bila što pristupačnija mladeži. Ako ste zamišljali kako bi zvučala suradnja Kraftwerka i Franza Ferdinanda (ako su surađivali sa Sparks, zašto ne bi jednog dana i s Kraftwerkom), ovo bi bilo najbliže tome – Kraftwerkovska elektronika + Franz Ferdinandovske gitare i refreni.

Kad su došli na scenu, Franz Ferdinand su bili pravo osvježenje jer su ponudili plesni rock zvuk koji je istovremeno bio i umjetnički i pristupačan masama. Sada, petnaestak godina kasnije, bend se treba ponovno pronaći, trebaju ostati svoji, a opet probati nešto novo. Generalno, sviđa mi je ova promjena, ali ipak nedostaje one nervoze i hitoidnosti koju je bend oduvijek imao. Ovo je možda premiran, premalo uzbudljiv album, s manje prevrata u pjesmama nego inače… Možda su stvarno godine u igri, jer ako to uzmemo u obzir, svakako je “Always Ascending” dostojno starenje, iako bi moglo biti i puno bolje, što je pak dokazao album “FFS” koji je izdan prije manje od tri godine s praktički penzionerima sa scene.