Francusko osvježenje na ‘krivom’ jeziku

Pravim imenom Isabelle Geffroy, Zaz dolazi iz Toursa, francuskog grada koji je svijetu dao slavnog Honore de Balzaca.

Zaz je, također, prvi samostalni diskografski projekt (objavljen sredinom 2010.) koji ničim ne sugerira da je riječ o debiju.Doduše, pjevačica Zaz nije niti u nekim ‘debitantskim’ godinama – prešla je tridesetu, a kalila se u nekoliko francuskih bendova, nekoliko glazbenih škola i, pazite sad, treninzima borilačke vještine kung fu. Njen istoimeni prvijenac osvaja svježinom, pjevačkom izražajnošću i, naravno, izvrsnim pjesmama. Od njih 11, Zaz je supotpisala 6, a ostalo su donirali dobri ljudi, kolege i prijatelji, od svih najviše Zazin kolega, etablirani francuski kantautor (šansonijer) Rafael Haroche – komada tri.

Bilo kako bilo, tko god pisao pjesme, ovo je album nevjerojatne kohezije, izvođačke strasti i lijepih melodija uronjenih u frankofonsku tradiciju s daškom jazza, gypsy swinga, kabareta te utjecaje legendarne Edith Piaf. Struktura pjesama drži se stare provjerene formule strofa-refren- strofa, što doprinosi pitkosti, slušljivosti i prohodnosti albuma.

Instrumenti su uglavnom akustični, bazirani na gitarama, klaviru, zvuku saksofona i diskretnim gudačima. Zaz svoj glas koristi onako kako treba, na momente zvuči kao da cvrkuće, a na momente kao da ostavlja srce pred slušateljem. Zazino prirodno stanište je spavaća soba, slušanje zatvorenih očiju, komunikacija intimnih emocija, no zbog pijevnih refrena, pjesme bi se mogle često vrtjeti po radiju, a one življe bi svoje mjesto mogle naći na ljetnim terasama.

“Je veux” je već hit, naročito po frankofonskim područjima, a na ploči ima još bar tri-četiri sljedbenika (recimo, uvodna “Les Passants“, “Le long de la route” i “J’aime nouveau“) i što je važnije, niti jednu baš slabu točku (pomalo strši klavirska “Dans ma rue“).

Zaz bi bilo baš dobro vidjeti na nekom ljetnom festivalu u Hrvatskoj – sigurno bi bila veliko otkriće. Da je album otpjevan na engleskom, vjerojatno bi se za Zaz otvorila neka veća vrata, no i ovako nije loše – ponekad i Europa mora imati neke svoje skrivene dragulje.