Fran Palermo: Mađari u britanskom psihodeličnom koktel-baru

Bend Fran Palermo uspio sam već dva put uloviti uživo te su me oba puta baš oduševili. Izgledaju kao neki indie rock odmetnici s Otoka iz ’90-ih ili ‘nultih’, a i glazbeno su dosta blizu toga. Znači, ako volite britanski indie rock, vrlo lako bi mogli i zavoljeti ovaj iz Budimpešte.

Ako sam dobro pohvatao, Fran Palermo postaje sve važnije ime u Mađarskoj, dobiva raznorazne nagrade, kako za svoju glazbu, tako i za video materijale, a novi album “Crocodile Juice Bar” im je treći po redu. Kao i kod mnogih drugih izvođača, tako je korona promijenila planove i za promociju albuma Fran Palerma, pa je album zasad samo online, a kasnije će krenuti svirke i fizički oblici albuma.

Kad spojimo moj opis iz uvodnog odlomka i ime albuma, dobivamo svu suštinu koju bend predstavlja. Cijela britanska glazba je izvršila najveći utjecaj na rad benda, a s vremena na vrijeme, bend širi svoje horizonte. Ovi krokodili u sokić-baru pak otkrivaju da se bend ne libi otići daleko od Otoka u potrazi za inspiracijom pa tako uz klasični indie rock optočen psihodelijom, a ponekad i surfom, dobivamo cijelu plejadu orijentalnih, afro i sličnih zvukova koji se fino uklapaju u pjesme. Zato se vjerojatno i formacija benda proširila na čak osam članova (ako sam dobro pobrojao na najsvježijoj slici).

Kad bi prethodni odlomak trebao protumačiti kroz bendove, tu bih mogao nabrajati i nabrajati u nedogled, jer takvih bendova na Otoku u te dvije dekade ima na pretek. Ipak, Fran Palermo nije čista kopija tih bendova jer uzima od svakog ono najbolje i pokušava to pretočiti u nešto novo i uzbudljivo. Većina toga nalikuje na posljednji uradak Arctic Monkeysa, ali pjesme Mađara mi ipak djeluju suvislije i dojmljivije, iako im je ta nota psihodeličnih balada i više nego slična.

Uvodni instrumental “Pomeline’s Bicycle” zvuči kao neki western film koji se odvija u južnoameričkim Andama. Napetu, ali ujedno i nekako relaksirajuću atmosferu nose puhački instrumenti, dok sve ne poludi u drugom dijelu skladbe u svojevrsni mariachi surf. S druge strane, već sljedeća “Verde Verde” zvuči kao psihodelija The Vervea odsvirana tamo negdje na Zelenortskim otocima s laganim elektronskim premazom.

“Jeopardy” je bljesak elektro-rocka u stilu Kasabiana, a slijedi ju podjednako uvrnuta “A-aha” koja je dodatno tražila inspiraciju u ranim Arctic Monkeysima i najkomercijalnijim dijelovima benda Mando Diao. Već s ovakvim uvodom dobivamo jasnu sliku da je album prepun obrata, da se na njemu može očekivati neočekivano, jer je čas tih, miran i spokojan, a onda nas u drugom momentu obasipa nizom različitih zvukova i zove na plesno ludilo.

Gospel minijatura “Interlude n°1” odvodi nas u novi dio albuma gdje se poigravanje s različitim elementima pojačava. Tako je, na primjer, “Demons On The Beach” nastavak mariachi surfa iz uvodne pjesme na još luđi, ali i suspregnutiji način, dok je “Vermilion Fish” laganica koja kao da je ispala s “Tranquility Base Hotel & Casino”.

Nakon dinamičnijeg početka i nešto laganijeg kraja, “Crocodile Juice Bar” se pokazuje kao jedno zanimljivo ostvarenje na koje treba obratiti pažnju. Da su s Otoka, bili bi svjetske zvijezde, a ovako su tek mađarske zvijezde što nam dovoljno govori koliko zapravo malo znamo o glazbi naših susjeda jer je očito da i Mađari imaju itekako dobrih bendova za ponuditi.