Foo Fighters: Nastavlja se boravak u svjetskoj ligi

Iako je u promotivnom crtiću nahvalio sve suradnike na novom albumu i najavio novi album kao nešto veliko, spiritus movens grupe David Grohl ovim je albumom više betonirao status svojeg sastava, nego što ga je pozlaćivao ili povećao. Da se moglo i više, moglo se, ali, stavimo li ruku na srce, Fightersi su u ovom periodu od posljednjih godinu-dvije obilježili 20 godina postojanja u manje-više istoj postavi, i uglavnom u postojanom statusu.

Postojani status može biti zamka u koju su upali mnogi, no Foo Fighters se trude izbjeći je. S jedne strane Fightersi kao i svaki bend ‘mora’ korespondirati s onim što se događa na muzičkoj sceni, s druge, od njih dio publike očekuje da baš Foo Fighters stvaraju trendove, a s treće strane, Grohl se suočava s vjerojatno najgorom kletvom grunge ere – “Oni su se prodali i nisu više ono što su bili”.

Grohl i kolege odlučili su se na kompromisno rješenje koje i nije ispalo loše: snimili su album na kojem ima žestine, koji prikazuje njihova pop-nagnuća i s kojim se trude zvučati moderno – zato su i uzeli producenta (koji je radio s Adele na njenom albumu “25“) Grega Kurstina. Kurstin ima i svoj projekt The Bird and the Bee s pjevačicom Inarom George koja također gostuje na ovom albumu. Inara je kćerka Lowella Georgea, briljantnog autora, vođe grupe Little Feat čiji stil možda i nije blizak Grohlu, ali i Grohl je, kao i George, svašta spreman ubaciti u svoj izričaj, ne bi li na kraju dobio rock’n’roll.

Na ovoj smo ploči dobili rock prenapuhavanje u pjesmama “Run” i “Make It Right”, koje unatoč obilju dobrih namjera zvuče generički. Justin Timberlake gostuje na potonjoj – da se zna. Situacija se bitno mijenja na bolje kako album protiče, iako me vjerojatno nećete zateći na semaforu kako sjedim za volanom i pjevam “The Sky Is a Neighbourhood” – riječ je bazično o rock pjesmi u stilu Toma Pettyja koja je iz nekih nejasnih razloga aranžersko producentski napirlitana da zvuči kao kad vidite milu tinejdžersku djevojku iz susjedstva kako hoda s tetoviranim i ispirsanim 50-godišnjim bajkerom. Malo se stresete, ali brzo pomislite – to je samo faza. “La Dee Da” ipak ima spontanitet koje pjesme do nje nemaju.

“Dirty Water” jedan je od vrhunaca na albumu, a “Arrows” i “The Line” održavaju bolji dio albuma. “Sunday Rain” se također dade fino slušati, pjeva je bubnjar Taylor Hawkins, a bubnja stanoviti Paul McCartney. Zaključna pjesma, na kojoj je Shawn Stockman iz Boyz 2 Men raspisao vokalni aranžman, solidno zatvara ovaj solidan album.

S ovim albumom Foo Fighters ostaju dobar stadionski rock bend najviše svjetske klase, a to je sasvim pristojno postignuće. Nit’ su se prodali, nit’ su postali čudni fanatici, poštovatelji su dobili poštenu kolekciju pjesama, a to je nekad najvažnije.