Florence and the Machine: Svečana reminiscencija iz Engleske i Amerike

    878

    Florence and the Machine

    High As Hope

    Datum izdanja: 29.06.2018.

    Izdavač: Republic

    Žanr: Art, Indie Pop, Indie Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. June
    2. Hunger
    3. South London Forever
    4. Big God
    5. Sky Full Of Song
    6. Grace
    7. Patricia
    8. 100 Years
    9. The End Of Love
    10. No Choir

    Konstanta. Nit vodilja svih albuma Florence and the Machine visoka je prihvaćenost u širokim krugovima, studijska izdanja produkcijsko-perfekcionistički dovedena do visokih melodijskih i vokalnih razina, pamtljiv prvijenac “Lungs” koji je zaigrao tamo, sada već davne 2009. godine pa i uspješni nastavak “Ceremonials” te nešto izmijenjena poetika s “How Big, How Blue, How Beautiful” prije tri godine, pretvorili su Florence Welch u zaista veliku indie divu. Svojevrsni pandan u toj žanrovskoj sferi ostalim pop poskočicama na koje smo navikli, a da dolaze s druge strane bare, Florence je pretvorila u svoj osobni stil, toliko prepoznatljiv i zamaman da je apsolutni grijeh ne preslušati što svaki njen novi album donosi.

    Četvrti “High As Hope” zvukom samo razvija odmak od prva dva pa i pomalo od onoga što smo čuli na prethodnom, ali svejedno stihovno ne odustaje od tema, preokupacija i nadanja koji su zastupljeni godinama unazad. Florence kao pjevačica čini se posve promijenjenom od početaka, ponajviše na planu nekih optimističnijih vidika i traženja, ali može se reći da i kompaktnije nalazi inspiraciju koja samom albumu daje čvrstinu i jasan smjer.

    Muziku podržava

    Od singlova koji su izašli ranije, nekako se najviše istaknuo posljednji – “Big God” – tražeći odgovore na pitanja vezana uz ljubav i situacije pred koje je stavljena, a jednostavno nije mogla preko njih samo tako proći. Religiozna nota pronalazi se u spominjanju Boga i Isusa Krista, a poveća količina instrumenata prisutna u pjesmi samo dodatno daje na grandioznosti izvedbe te tako predstavlja vjerojatno krucijalnu pjesmu oko koje se kreće cijeli album. Jednostavno se mora spomenuti i suautorstvo s Jamiejem xx  te saksofonom Kamasija Washingtona koji je lajt-motiv od polovice do kraja pjesme. Prekrasan ugođaj dobiva se s perkusijama, trubama, bubnjevima i synthevima.

    Opuštajuće i orkestralno nastavlja se kroz ostatak koji smo upoznali kroz drugi singl “Hunger” dok je “Sky Full of Song“, osim što je nagovijestio novi album, prikazao minimalističku narav Florence Welch te uz mirniji početak uz gitaru, harfu i kasnije naglašene back vokale pruža uspon prema nekim rajskim visinama. Lucidnost da se svakoj pjesmi pristupi kao bitnom naglašavanju stanja glazbenice, očituje se u pjevanju koje na trenutke zvuči vrlo živahno (“Patricia“), a u drugom trenu to je nježnost koja budi reminiscenciju na neke prošle događaje koji su sada potpuno isprani prolaskom vremena (“The End of Love” i “Grace”).

    Postrefren na mladenačkoj “South London Forever” uobličuje neke stare vokalne trikove iz glazbene radionice Florence Welch, no posljednja “No Choir” sačinjava baš sve ono što smo pretpostavili na početku. Da, teško je pisati o sreći kada je pjevačica sve teže nalazi, a ni same pjesme ne trebaju to izražavati glasno. Kroz album se provlači taj moment koji je prisutan na završnoj numeri koja je suma cjelovitog glazbenog djela.

    Iako smo se približili kraju, moram se vratiti na početak. Uvodna “June” posveta je prošloj turneji s kojom je još jednom pokorila Sjedinjene Američke Države, a motivi koji se nalaze u pjesmi čvrsto su vezani uz tamošnja zbivanja i bivanje na sjevernoameričkom tlu. Sam početak  tako nije obećavajući, u smislu da ćemo dobiti “neku staru Florence”, već da je svijet veći nego što itko može zamisliti, a problemi s kojima se pojedinac u njemu obračunava dolaze s raznih osobnih i profesionalnih interesnih strana i područja.

    Poneka mana albuma našla bi se u sličnosti između pjesama na prvih nekoliko slušanja, pogotovo zbog instrumenata koji se kroz pjesme pojavljuju u gotovo identičnim ulogama i vremenskim razmacima, ali možda je to samo još jedan dokaz kompleksnosti i malih detalja na koje je potrebno obratiti posebnu pozornost.

    Pjevanje o sreći iz drugačije perspektive, sada skoro 32-godišnje autorice, dobilo je nove naznake u odnosu na nju kada je s dvadeset i dvije godine osjećala taj mladenački polet i vjetar koji ju je tjerao od grada do grada, od turneje do turneje. Florence and the Machine odmaknuli su se od površnih nadanja koje su i ostat će dio opusa, ali vrijeme odrastanja davno je prošlo, a s “High as Hope” konačno i okončano.

    264 Shares
    Muziku podržava