Finalni metalni dani za oko sirotog Grega

Nije baš uobičajena priča.

Prije nekih devet godina dečkima je na probu u Kutini došao frend Greg čije oko je nedugo prije toga nastradalo od nemilosrdnog suncobrana, i što drugo zaključiti nego “bend će nam se zvati Gregzeye“. Još je neuobičajenije da bend nije nova klapa na engleskom jeziku, lokalni gažerski bend ili hip-hop dvojac, već brutalni groove metal!

“The End of Days” im je konkretan album kojim su pokazali kako bi u ovoj zabačenoj zemlji trebao zvučati egzotični nećak kojeg Lamb of God nikad nije priznao (a vjerojatno ni čuo). Dvanaest pjesama čiste ‘peglaone’, grooverskih riffova, pokoje pinch harmonije pobjegle iz ruke Dimebaga Darrella, nekoliko blackerskih dijelova (“The End Days“) i growlanja na tragu Maxa Cavalere (“This Poison“).

Ono što krasi pjesme kao “A Slow Rejuvenation” ili “Near Death Revelations” činjenica je da zvukom nisu ni pokušali zamaskirati potencijalne nedostatke, već su slipknotovskom sirovinom (s prvog albuma) dali da se gitaristi razigraju i da bubnjevi svemu daju brutalnost. Iz toga proizlaze zli riffovi s “Let It Go” i zanimljiva “Revenge“.

Ono što je ova druga najavila svojom istočnjačkom atmosferom do kraja je razotkrila “Inside Out” koju zamislite kao da Lamb of God odluči otvoriti melodijom iz Dugmetove pjesme “Đurđevdan”. Nekom će se svidjeti, a nekom zgaditi…

Pored svih blast-beatova i učinkovitih prekida sigurno se nađe i ponavljanje samih sebe, nedostatak neke vokalne ideje ili barem dio koji će sve skupa razbiti na dva poluvremena. No, sve su to logične nezrelosti i sitan problem – ništa što jedan producent ne bi podigao na viši nivo.

Srećom, album su uspjeli završiti bombastično i moćno, pa bi zbilja bilo šteta da sve skupa ne dobije svoj skori nastavak. Metal u Hrvata zbilja treba još dobrih uporišnih točaka i srećom – kvalitetni kompjuteri i DIY princip, polako ali sigurno, počeli su izbacivati bendove koje zbilja ne moramo skrivati unutar naših ‘šengenskih’ granica.