Filteru je sunce davno izašlo i ne mora se bojati novog mraka

Gore-dolje-gore-dolje, tako je otprilike izgledala karijera Richarda Patrica i njegovog Filtera. Sad, negdje okvirno u trenutku punoljetnosti s iskusnim osmjehom gledaju na prijelaz milenija kada su uspješno zarazili i novovalni metal svijet, ali i one koji nisu nužno u žestokim, već melodičnim rock vodama.

Onda se malo podružio s tetama u klinikama za odvikavanje, vratio s lošim “Anthems for the Damned”, pa sve skupa vratio na provjerene staze s “The Trouble With Angels” i sada potvrdio, utvrdio, dokazao, nadmašio, razvalio s “The Sun Comes Out Tonight“.Šesti album u 18 godina mogao bi biti znak nekakve sustavnosti, upornosti i konstante, iako je u cijeloj priči konstantan samo mozak benda – frontmen/vokal/gitarist. Zadnje dvije godine kune se u suradnju s producentom Bobom Marletteom i gitaristom Jonathanom Radtkeom kojeg posipa zlatom kada god ga netko pita o nastajanju ovog albuma.

A album? Album je dobar, zbilja dobar! Oni sami toliko vjeruju u njega da su se ipak strpjeli i odustali od nezavisnog izdavanja (čak su i ime iz originalnog naziva “Gurney and the Burning Books” prilagodili tržištu), kako bi još jednom pokazali da znaju izbalansirati ideje iz doba “Short Bus” s novonastalom tehnologijom i elektronskim ukrasima kojima prizivaju industrial i dekoracije potrebne za melodične pop trenutke.

Red pumpajućih žestica “This Finger’s For You”, “Self Inflicted”, “Take That Knife Out Of My Back” ili “Burn It” na svakom albumu posluži kao doticaj s metal svijetom i njegovim obračunom s krvožednom okolinom, ali zna se da je Filter i dalje najbolji kada se ne trudi ni pretjeruje.

Posebno se to odnosi na onu neobjašnjivo zaraznu vrstu pjesama koje konstantno stavljamo uz bok kultnoj “Hey Man Nice Shot”. Prošli put to je bila “Inevitable Relapse”, a sada je tu singl “What Do You Say“. Dobro je što i macho stvari kao “It’s Got To Be Right Now” uspijeva složiti miljama bolje od današnjih američkih post-grunge kopija, a one popastične (“It’s Just You“) uvijek napravi predvidivo, ali lijepo i s nekakvim svojim šarmom.

Ona nježnija i lakša strana albuma ovdje, kao i uvijek do sada, nosi posebnu priču. Ono što se najviše primijeti na naslovnoj i “First You Break It” su novouvedene ‘Nintendo’ klavijature koje stvaraju jako simpatično društvo njegovom vokalu. A možda najjaču suradnju nosi klavir i njegov tužni pjev o nepravedno osumnjičenima na “It’s My Time“.

Nizom od ova dva albuma zbilja su usavršili kombinaciju melodija i industrial rocka koja se već tradicionalno razvlači po albumima u obje krajnosti. Pokoji synth i povremena ritam mašina samo su ukrasi kojima crta dodatne šare po onome što bi ipak trebao biti moderni komercijalni metal. Možda je danas teško očekivati da nova publika nasjedne na njegov recept, a oni koji i dalje traže novu kopiju albuma iz ’90-ih već su davno odustali.

Za sve između toga, ovo je još jedan moćan album Filtera koji ovisno o korištenim referencama možemo smjestiti u gornji dom njihove top liste. Na mjesto izjednačeno s prethodnim.