Fifty, mogao si ti to i malo nježnije

Nakon što je izgubio od Kanyea Westa u broju prodanih primjeraka albuma, 50 Cent je najavio kako će mu novi, četvrti album u karijeri revolucionirati dosadašnji svijet hip-hopa i biti jedan od vrhunaca prve faze njegove karijere. Album “Before I Self Destruct” opisao je kao tamniji i agresivniji s manje suradnika-gostiju i kao pokazatelj smjera u kojem će nastaviti dalje u glazbenoj budućnosti.

Od objavljivanja osrednje depresivnog (no kritički solidno prihvaćenog) trećeg glazbenog uratka pod nazivom “Curtis“, za Fiftya se nije moglo puno čuti. Jedinu promociju su mu donosile kolaboracije s Fat Joe.om i Rickom Rossom. Zasićenost publike njegovim identičnim hitovima možda je bio razlog. Isto tako, shvatio je da u ovim teškim financijskim godinama svijetu više nisu toliko važne kontroverze i tabui koji to već odavno nisu.

Mjestimice na albumu, reperov očaj zbog turbulencija u životu je očigledan.

Na odličnoj baladi “Baby By Me” u kojoj gostuje Ne-Yo samplirao je pjesmu s prošlog albuma “I Get Money”, želeći valjda ponovo oživjeti energiju koja se osjećala na “Curtisu“.

Na kolebljivoj “So Disrespectful” se pak izruguje već svojim poznatim metama, reperima koji mu nisu sjeli na prvu, The Gameu i Young Blacku. Iako je ovaj album puno hrabriji i odvažniji od bilokojeg prije, za razliku od ostalih njemu opet nedostaje novih klasika kao što su “Wanksta” ili “Back Down”. Samozadovoljna i zabavljajuća mržnja bili su Fiftyev imidž od prastare “How To Rob”, ali čovjek bi rekao da će ovaj 34-godišnjak nakon skoro desetljeća svoje karijere napustiti tu ‘spiku’ više.

Osim ovih primjedbi 50 Cent je i dalje 50 Cent i takav bi i trebao biti jer ga je to koliko-toliko održavalo dosad: zajedljiv, temperamentan i spreman da zaskoči bilo kog tko mu je stao na žulj. Šteta što šarm koji se provlači kroz njegove intervjue ne iskorištava na albumima, bio bi puno zanimljiviji i glazbeno privlačniji te bi čak možda proširio svoju žensku publiku da ne ‘brije’ samo o osveti i teškom životu u getu.

Čak su i oni bliski njemu na tapeti kao što je na sintetiziranoj “Do You Think About Me” njegova bivša djevojka Shaniqua Tompkins u kojoj je moli da prihvati alimentaciju njihovom djetetu i da ga pusti na miru. Koga je drugog onda mogao pozvati da mu surađuje na albumu nego Eminema kojemu ovakav stav i stihovi nisu strani. I to na simboličnoj stvari zvanoj “Psycho“.

Pesimizam koji lebdi nad albumom čak je malo ostavljen postrani i zamijenjen entuzijazmom u nekim stihovima. To se pogotovo čuje u dinamičnoj “Crime Wave” te nenakićenom singlu “Stretch“. No te svijetle točke nisu dovoljne da se pređe preko zaključka da 50 Cent i nije previše evoluirao tijekom deset godina svoje karijere.

Nemelodična elektro-pop “Hold Me Down” nimalo ne sjeda u bilo koje uho s imalo sluha, kao ni još neslušljivija “Gangsta’s Delight“.

Glavni problem cijelog albuma je taj što nismo navikli na nenakićene stihove i svakojake epitete ovog repera. Oni su dosad uvijek, koliko god se ne povezali s temom, bili slušljivi jer je baza bila odlična.

Sada, još uvijek možemo čuti ‘bijesne’ stihove no minimalizam kojim se 50 očito počeo služiti u melodijama na kojima repa više ne sjeda uhu tako dobro. Takve su npr. “Death To My Enemies” i duhovno nabijena “Then Days Went By” koje bi da su malo bogatije u melodičnom smislu mogle predstavljati vrhunce albuma “Before I Self Destruct”.