Bryan Ferry
The Bete Noire Tour
Datum izdanja: 10.11.2008.
Izdavač: Virgin / Dallas Records
Žanr: Pop
Naša ocjena:
Popis pjesama:
U svojoj 40-godišnjoj karijeri Bryan Ferry nikad nije bio pojam za skromnost, samozatajnost i nedostatak ukusa. Uostalom, znaju bankari koga zovu kad je došao malo pjevušiti u zagrebački HNK na matricu.
Smrtnici kojima susjedov stric niti itko iz bliže rodbine ne radi u banci pa nisu mogli tamo prisustvovati, a 11.10.2007. kad je bio koncert u Zagrebu, bijahu objektivno spriječeni mogu se barem donekle utješiti ovim DVD-om u trajanju od preko dva i pol sata.
DVD je podijeljen na dva dijela: prvi je zbirka snimaka iz sezone 1988/89 kada je Ferry bio na turneji po Europi i promovirao tada aktualan album “Bete Noire”.
Dominira tvrdi funky disko zvuk, udaraljke, basovi, dok se prateći vokali (čitaj: jako zgodne tete) lijeno njišu i simuliraju da im je sve to skupa baš jako seksi. Neke od njih u maniri madame Edith iz “‘Allo ‘Allo” imaju perje na glavi, šljokice po tijelu, ali, za razliku od spomenute madame, i sjajne glasove i sluh. Bryan Ferry je stvarno znao odabrati.
Očajnički se želi dodvoriti tada modernom zvuku, njegove pjesme protestiraju, jer se ne snalaze u toj bujici mehaničkih ritmova, bilo da je riječ o pjesmama iz faze Roxy Music ili iz solo karijere. Sve njegove stvaralačke faze su strpane u đuture u jedan jednoličan zvuk: “Bogus Man“, “In Every Dream Home A Heartache“, pa čak i “Do The Strand” trebaju zraka da bi mogle disati.
Verzije su inspirirane u najboljoj maniri bendova koji sviraju na ljetnim terasama, ali to Bryana ionako nije briga on je usmjeren da napravi spektakl, pa ako treba i na uštrb esencije.
Ferry se u tim ritmićima njiše skupa s lijepim damama, a tu i tamo nešto otpjeva. Istinskog emocionalnog udjela nešto i nema, energije također. Tako da, književno rečeno, sve to skupa izgleda kao pretjerivanje u vršenju velike nužde i pokazivanje imaginarnim neprijateljima tko je frajer i čija je mama jača. Jedino “Love Is The Drug” pri kraju nastupa posjeduje određenu količinu živosti i ne zvuči kao puko odrađivanje posla.
Kao i uvijek Ferry je odjeven po zadnjoj modi, međutim prije dvadeset godina to je značilo crno odijelo, bijela košulja, porculanski osmijeh, bijele čarape, i cipele koje kao da su došle sa paklenog trokuta Posušje-Tomislavgrad-Livno.
Drugi dio, koncert iz 2002. godine bitno popravlja dojam. Opet je sve onako fensi šmensi, prateći vokali ‘nalajbani’ do zuba (u bijelom odijelu, sa štiklama, vrlo decentno), koreografija fenomenalna, međutim cijela je stvar napravljena s mnogo više ukusa. Bryanov vokal nije nešto posebno inspiriran, umjereno afektiran, ali je dovoljno dobar da odvozi show od početka do kraja.
I ovdje, kao i na prethodnom dijelu, prisutan je ravnomjeran balans Roxy-stvari i pjesama iz solo karijere. Isforsirani ritmići su uglavnom odsutni, a najveći pomak je u aranžmanima i pratećem bandu, koji mnogo bolje osjećaju pjesme, a veza izvođača i publike je mnogo opipljivija.
Obrade Boba Dylana su legle odlično, te služe kao sjajna nadopuna Ferryevom opusu kada prijeti pretjerano vršenje velike nužde. Također, Bryanovo sviranje usne harmonike je vrlo dobro.
Eksperimentalnija faza Ferryevog stvaralaštva dobila je prijeko potrebno poštovanje i empatiju te se odlično snalazi među radiofoničnim i komercijalnijim favoritima iz kasnije faze. S izuzetkom uvodne i zericu preduge (dosadne je bolja riječ) verzije “The Thrill Of It All” bend zvuči točno, precizno, onako kako treba.
Ovaj disk teško da prikazuje Ferrya u reprezentativnom koncertnom izdanju, ali za fanove nudi dva vrlo različita razdoblja svoje karijere.