Fascinacija Coltraneom

    1151

    Joshua Redman

    Compass

    Datum izdanja: 12.01.2008.

    Izdavač: Nonesuch / Dancing Bear

    Žanr: Jazz

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Uncharted
    2. Faraway
    3. Identity Thief
    4. Just Like You
    5. Hutchhiker’s Guide
    6. Ghost
    7. Insomnomaniac
    8. Moonlight
    9. Un Peu Fou
    10. March
    11. Round Reuben
    12. Little Ditty
    13. Through The Valley

    Svojim novima albumom “Compass” jedan od najznačajnijih saksofonista srednje generacije jazz glazbenika, Joshua Redman pobudio je lijepa sjećanja hrvatskih ljubitelja jazza. Naime, poput samog Redmana i suradnici s kojima ga je snimio u nekoliko su zadnjih godina nastupali na zagrebačkim jazz festivalima.

    Bubnjar Gregory Hutchinson i kontrabasist Reuben Rodgers svirali su 2007. na Proljetnoj reviji jazza kao članovi kvarteta Charlesa Lloyda, Brian Blade je 2006. nastupio na Zagreb Jazz Festivalu kao član kvarteta Waynea Shortera, a Larry Grenadier na prošlogodišnjem zagrebačkom Jazz Festivalu kao član trija Brada Mehldaua, te je sudjelovao u snimanju novog CD-a Matije Dedića.

    Nakon albuma “Back East” na kojem je iskazao poštovanje Sonnyu Rollinsu, Redman se na novom CD-u ponovno vraća Johnu Coltraneu, jednom od svojih najvećih uzora kojem je već svirao posvete.

    Prigodom razgovora koji smo vodili 3. studenog 2007., poslije koncerta što ga je sa svojim triom održao na Zagreb Jazz Festivalu, Redman je o fascinaciji Coltraneom rekao: “Coltrane je na me izvršio golem utjecaj, kao zasigurno i na sve druge saksofoniste koji su se pojavili nakon njega. Jedan od elemenata koji je Coltranea učinio tako zadivljujućom i moćnom pojavom – ne samo kao glazbenik nego i kao osoba i nadahnuće – činjenica je da je proniknuo u bit duhovnosti koja se provlači kroz sve religije.

    Muziku podržava

    Bez obzira u što vjeruju, koje božanstvo ili ideologiju štuju, kojoj religijskoj tradiciji pripadaju, slušajući Coltraneovu glazbu svi ljudi osjećaju Boga, jedinstvo svemira i taj strastveni, uzvišeni osjećaj povezanosti. Premda se ne držim religioznom osobom, osjećam da svi mi glazbenici u određenom smislu očitujemo taj osjećaj, tu duhovnost.

    Bez obzira jesmo li sljedbenici neke religije ili nismo, je li to naša filozofija ili nije, takva povezanost i zajedništvo koje donosi glazba, kao i taj osjećaj uzvišenosti, u određenom smislu nešto je čemu svi težimo.”

    Osim u nastojanju da svoju glazbu učini duhovnom, Redman se na ovom albumu na Coltranea referira i asocijacijama na njegove suradnje i eksperimentiranje u vidu spajanja istih glazbala. Na velikana upućuje odabirom postava koje sviraju u raznim kombinacijama, pa i dvojica bubnjara ili kontrabasista istodobno. U nekim izvedbama svirala su sva petorica, a u nekima se ta formacija smanjuje do trija.

    Upravo je Coltrane bio poznat po tome što je u svoje postave uključivao dvojicu kontrabasista, još početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća na značajnim albumima “Ole Coltrane”, “Impressions” i “Africa/Brass”, te sredinom šezdesetih na “Ascension”, a u kasnijem razdoblju karijere i dvojicu bubnjara, primjerice na albumima “Kulu Se Mama” i “Meditations”.

    Povezanost s glazbom Johna Coltranea tek je dio tradicije jazza s kojom je Redman upoznat i koja se očituje u njegovoj glazbi. Na ovom albumu referira se na jazz koji se svirao u pedesetim i šezdesetim godinama prošloga stoljeća, u doba kad je djelovao Coltrane, ali i suvremenijim glazbenim razmišljanjima, no uvijek s poštovanjem prema tradiciji.

    O značaju poznavanja tradicije rekao je: “Tradicija nije nešto o čemu valja razmišljati i o čemu bi trebalo brinuti. Nisam zainteresiran za ponovno oživljavanje prošlosti ili njezinu preradu. Ne razmišljam o tome da bih trebao očuvati elemente jazz baštine. Nastojim svirati ono što osjećam ostvarujući poveznice s drugim glazbenicima.

    Tradicija u jazzu nešto je prirodno. Mi sviramo jezik. Mada ne razmišljamo o njoj, tradiciji je dio nas u istom smislu kao što je i jezik dio nas. Bez obzira jesmo li tradicionalisti koji skrbe o tradiciji ili o njoj ne brinu, mi živimo, dišemo tradiciju.

    Važno je kakve nam podatke taj jezik može pružiti i kako nas može nadahnjivati u trenutku. Tu nije riječ o pokušaju očuvanja ili korištenja temeljnih zamisli iz prošlosti, nego o sviranju glazbe trenutka.”

    Na ovaj album Redman je uvrstio čak trinaest skladbi od kojih on potpisuje njih devet, jednu zajedno s Grenadierom, Rogersom i Hutchinsonom, autor jedne je Grenadier, a jedne Blade, dok je jedina neautorska skladba “Moonlight” Ludwiga van Beethovena. Poput te, i ostale izvedbe donose mirniji, neagresivan pristup, bez boperskih ‘paljevina’ po kojima je Redman poznat. Odlikuju se meditavnim ugođajem i slojevitošću što ih čini izazovnim za ponovna slušanja i otkrivanja novih vrijednosti.

    Iako je odmak od glazbe na prethodnom albumu velik, i na ovom se, primjerice u izvedbi skladbe “Ghost”, poziva na elemente istočnjačke glazbene tradicije. O tome je rekao: “U mojem skladanju i sviranju osjećaju utjecaji koji izlaze iz okvira zapadne glazbene tradicije.

    Odrastao sam slušajući indijsku, afričku, srednjoistočnu i indonezijsku glazbu. Neki od utjecaja vezanih za ta iskustva pronašli su način da progovore kroz moju glazbu, posebice kroz zvukove ili “začine”. Premda dublje ne razumijem tu glazbu, ona na gotovo bezazlen način – rezonirajući – izranja na površinu.”

    Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 22. ožujka 2009.)

    Muziku podržava