Fantom razuma

Prije nekoliko godina počeo sam pratiti, tada još genijalnu, crtanu seriju programa FOX nazvanu “Family Guy” koja me je nasmijavala do suza svojim genijalnim štosovima i iznenadila izvrsnim konceptom.

Danas (u 8. sezoni) više štosovi u toj seriji i nisu baš… ne znam, pomalo su se izlizali; no, serija je u svojem formatu zadržala jednu karakteristiku. A ta karakteristika su genijalne glazbene crtice koje sklada i sam autor iste animirane serije, Seth MacFarlane. Ako malo bolje pogledamo u njegovu biografiju možemo odmah shvatiti zašto je tome tako, naime McFarlane je još kao dječak obožavao mjuzikle i tu je strast prenio, na našu sreću, i u svoje animirano djelo. Kada sam to shvatio, sâm sam, pomalo personality stealing-esqe, počeo pratiti mjuzikle.

A s čime početi ako ne s onim najslavnijim među mjuziklima? Naravno, prvi mjuzikl koji sam pogledao na VHS-kazeti je bio “Jesus Christ Superstar” koji me naprosto oduševio svojom gnostičkom podlogom i glazbenim ornamentom. A kako me već tako oduševio, odlučih i dalje nastaviti proučavati kronologiju mjuzikla njegovog autora – Andrewa Llyoda Webbera.

I daljnji dojam nije bio baš toliko dobar, naprotiv, dosadnjikavi “Cats” i odvratni “Phantom of the Opera” (u kojem je Webber počeo krasti melodije od Pink Floyda) su me duboko razočarali. To je bio moj zadnji kontakt sa Broadwayom, sve dok nisam počeo preslušavati novo djelo ovog vrlog i poznatog čovjeka, u nadi da će se moj dojam o njemu poboljšati. Da budem kratak i jasan; ‘ovo’ je spustilo ljestvicu respekta naspram Webberu.

Zašto? Kao prvo, nije mi uopće jasno zbog čega je ovo uopće izdano. Budući da je glazba na istome naprosto – preslaba da bude konzumirana samo ušima, baš kao i većina glazbe za filmove (osim kada je riječ o nekim ‘best of ‘kompilacijama korištenim u filmovima; i naravno Peter Gabrielov “The Last Temptation of The Christ” koji zaslužuje titulu bogova nad soundtrackovima).

Kao drugo, priča koja se krije iza ovoga mjuzikla je zapravo labav nastavak na ionako labavu priču “Phantom of the Opera”, od tuda naime i ime mjuzikla “Love Never Dies” – po jednoj od pjesama iz mjuzikla o fantomu u operi koja je iskorištena i ovdje – tako da ovo djelo zapravo konceptualnu vrijednost uopće nema. Kao treće, glazba je loša; koliko god je to teško za reći za bilo koju ploču, ali glazba je loša i to zato što je prvenstveno dosadna i naporna za slušanje. I kao zadnje – snimka je preduga i to ponajviše zato što je prepuna nepotrebnih dijaloga koji znaju uništiti i pokoju rijetku dobru pjesmu (istaknuo bih “Only for Him/Only for You“).

U drugu ruku, ovo je zaista album za koji mogu reći da ima najbolju orkestraciju koju je moje nježno uho ikada čulo. I to je, zajedno s izvrsnim vokalima, jedina pozitivna strana ovog izdanja. Krije se tu, istina, i nekoliko dobrih pjesama među kojima se ističu uvodna na drugom disku “Entr’acte“, naslovna “Love Never Dies” te dijalozima izmrcvarena “Only for Him/Only for You”.

Ostatak materijala na ovom disku je jednostavno predosadan i suviše jednoličan, makar se ovdje može naći i jedna pjesma koja iskače – “The Beauty Underneath” kojom se Webber pomalo vraća u ‘Superstar’ period dosta dobrim pokušajem prodavanja istog koncepta; no džaba mu i to kada je tekst jednostavno predodređen za neuspjeh.

Na kraju krajeva, vrlo dosadna i naporna 2 i pol sata koje ne biste trebali proživljavati ako baš ne morate. I, nadodat ću, ako je ovo zaista vjerodostojna preslika Broadwaya – ja ću ipak ostati na ”Family Guyu”.

Tekst: Antonio Karlović