Fanfare na kratkom lancu

Albumi snimljeni na način da se cijenjeni ili pak legendarni izvođači oboružaju nizom što uglednijih gostiju, s kojima onda zajedno izvode skladbe, u pravilu su komercijalno isplativ potez. No, glazbeno, odnosno umjetnički gledano, rezultat je najčešće polovičan.

Uvijek se nađe poneki gostujući interpretator koji vrhunski osjeti kako duh pjesme koju izvodi, tako i sebe u njemu; broj tek uredno odrađenih izvedbi, međutim, koje predstavljaju puku reciklažu u ne pretjerano inventivnom pakiranju, daleko je veći.

Originali u svojoj izvornoj svježini i energiji ostavljaju ovakve hibride daleko iza sebe, i za nekoliko godina nitko se više i ne sjeća da je, recimo, Sinatra s Bonom pjevao Cole Porterovu “I’ve Got You Under My Skin” 1993. godine. Ono što se broji jest to da su se Sinatrini “Duets” albumi prodavali kao alva.

Sve ovo moglo bi uvelike vrijediti i za novi album paklenih puhača iz sela Zece Prajini. Fanfare Ciocarlia su svoj peti album “Queens And Kings” zamislili kao hommage jednom od svojih lidera i utemeljitelja, nedavno preminulom klarinetistu Ioanu Ivanceau. U to ime, za nove izvedbe romskih standarda i vlastitih skladbi okupili su najjaču romsku pjevačku momčad koju uopće možete zamisliti. Na ploči gostuju Šaban Bajramović, Esma Redžepova, Ljiljana Buttler-Petrović, Florentina Sandu…

Već i sam pogled na ovakve vokale izaziva respekt. Izgleda da se to dogodilo i samim Fanfarama. Naime, u želji da se goste istakne što je više moguće, sam ansambl sveo se na (za Fanfare) vrlo neupadljivo nazočan prateći bend, posve u drugom planu. Može se reći da je u pitanju posve logičan postupak – ali za sve naviknute na fantastičan virtuozitet, improvizaciju i silinu sastava, koji ih čine najboljim i glazbeno najzanimljivijim romskim ansamblom uopće (uz, naravno, Taraf de Haidouks), razvodnjena doziranost Fanfara na ovom albumu bit će gotovo razočaravajuća.

Rezultat je pitki, pjevni, ali prije svega blagi i umiveni disk s vrlo malo žestine, krvi i srca što su ih rumunjski genijalci do sada beziznimno donosili na snimkama. Po odmjerenosti i nenapadnosti, gotovo da se “Queens And Kings” može svrstati u pomno isproduciran romski pop.

Posrijedi je besprijekorno i s puno šuga odsvirana studijska sesija, koja – ipak – izgleda kao stvorena za živu svirku u kakvoj ultraskupoj bukureštanskoj bašti za strance koji neće žaliti četveroznamenkaste svote da im se na pet minuta ukaže Ljiljana Buttler. Upravo je ona ostvarila jedan od najboljih momenata albuma u “Ma Rov“, uz bok Esmi Redžepovoj koja je lijepo iznijela “Nakelavishe” i “Ibrahim“.

Izniman je (dakako) i Šaban Bajramović, izvodeći “Ma Maren Ma“, koja se izvorno našla na prethodnom albumu Fanfara, “Gili Garabdi” (2005.). Upravo usporedba sa silno srčanim, raznolikim prethodnikom jasno ukazuje na problem “Queens And Kings”: preuredna je to, preprigušena ploča za bend poput Fanfare Ciocarlia, jednako kao što je i “The Final Cut” isuviše mlitav za jedne Pink Floyde. Drugim riječima, kakvog ima smisla držati Fanfare na kratkom lancu?

Za kraj, ne može se ne primijetiti kako album sadrži i prekrasan tehnički detalj: pretposljednja pjesma na disku jest “Farewell March” Ioana Ivanceae, koja predstavlja i službeni naklon Fanfara svome vođi i idejnom začetniku.

No, kako u romskoj kulturi nije samo smrt ta koja melje život, već i život jednakom strašću i neumoljivošću melje smrt, disk ne završava posljednjim pozdravom umrloj legendi, već – pogledajte dobro – trominutnom obradom legendarnog rokijanja “Born To Be Wild“. Na romski način, naravno. Bez pardona, ali s puno srca. A to je u čitavoj priči najvažnije.