Evo ih opet

    1494

    Pere Ubu

    Why I Hate Women

    Datum izdanja: 24.10.2007.

    Izdavač: Glitterhouse / Dancing Bear

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Two Girls (One Bar)
    2. Babylonian Warehouses
    3. Blue Velvet
    4. Caroleen
    5. Flames Over Nebraska
    6. Love Song
    7. Mona
    8. My Boyfriend’s Back
    9. Stolen Cadillac
    10. Synth Farm
    11. Texas Overture

    Pere Ubu iliti otac Ubu, prema liku iz drame Alfreda Jarrya naslova “Ubu Roi”, koja je poslužila kao okidač avangardnim umjetničkim pravcima s početka 20. stoljeća, nastao je 1975. u gradu Ohio, državi Cleveland. Od originalne postave ostao je još samo frontmen David Thomas; ostali članovi trenutne postave su Robert Wheeler, Michele Temple, Steve Mehlman te Keith Moliné, koji se uključio posljednji, 2005. godine.

    Oni su uznemirujući, zabavni, skloni ironiji i inovaciji. Uvijek ispred. Pere Ubu. Za sebe kažu da sviraju ‘avant-garage’, kako bi kritičarima gladnima zvučnih etiketa koje se mogu prilijepiti bendovima olakšali posao. Njihovi su utjecaji brojni i zadiru mnogo dublje od glazbenih (što se tiče toga, punk, prirodni zvukovi, blues-rock, i još mnogo toga).

    David Thomas će reći da su najdugovječnija i najneisplativija stvar koja se pojavila u rock ‘n’ rollu, aludirajući na njihovu neusmjerenost na mainstream tržište i nespremnost na kompromise. Album “Why I Hate Women” njihov je trinaesti. Naslov je, dakako, ironičan, iako će bend unutra napisati “This is an irony free recording“, što je ironijski osvrt na vlastitu ironiju. Veoma ‘ubuovski’. Korice albuma napravljene su potpuno trashy, izgleda kao oni albumi koje možete naći u velikim trgovačkim centrima nabacane u velike košare, koji se prodaju za sitnu lovu.

    Što reći o albumu osim da su još uvijek inovativni i nisu se potrošili, što je gotovo nevjerojatno s obzirom na njihovu dugovječnost. Glas Davida Thomasa, jedan od najidiosinkratičnijih u povijesti rocka, harači albumom i uključuje se u igru ostalih instrumenata stvarajući tako atmosferičan i povezan album.

    Muziku podržava

    Najjače točke mogle bi biti “Blue Velvet” (nema nikakve veze s pjesmom Bobbya Vintona iz 1963., ali možda malo više s filmovima Davida Lyncha) i “Caroleen” na kojoj u najboljoj maniri povezuju punk i avangardu, no album je toliko ujednačen da ih zapravo nije ni potrebno isticati.

    Eksperimentiranje Pere Ubua moglo bi predstavljati problem lagodnijem slušaču, jer zahtijeva pomno slušanje, ponekad i strpljenje, no ono se svakako isplati jer pokazuje da i popularna glazba (mislim na rock ’n’ roll) može biti umjetnost. Stoga čujte što otac Ubu ima za reći.

    Tekst: Filip Peruzović

    Muziku podržava