Evanescence: Komorna i atmosferična retrospektiva

Nakon gotovo petnaest godina pristunosti i samo tri studijska objavljena albuma, mnogi će teško ili s nevjericom uzeti Evanescence za ozbiljno kao jedan od rijetkih bendova iz vala emo-rocka i nu metala s početka 2000-ih. Frontwoman benda, Amy Lee, jedini je “preživjeli” član originalne postave zahvaljujući svom karakteru vrlo sličnom onom Shannon Doherty u svijetu tinejdžerskih serija, a u prilog joj svakako ne ide ni činjenica da je nekoliko puta vrlo bezuspješno pokušala samostalno ostvariti glazbene ambicije: na njezinom kanalu YouTubea naći će se nesvrstane obrade pjesama od Portisheada do U2-a, a tu je i neupečatljiva filmska glazba za “War Story” kao i potpuno nezamijećeni album dječjih pjesama “Dream Too Much”. Razočaravajuće do granice gdje se pitamo tko uopće još sluša Evanescence i zašto (možda zapravo sebe najviše pitam kao nekoga tko će ovaj bend navesti kao omiljen slatki grijeh)?

No Lee se oduvijek isticala u svijetu popularne glazbe zavidnim vokalom (unatoč tome što nerijetko djeluje napeto) i klavirskom naobrazbom zbog čega ćemo svi poistovijetiti bend i s rockom i klasičnom glazbom koja je snažno  nadahnuće u njezinoj poetici. U samo tri albuma ipak je uspjela iznjedriti uspješnice poznate naširoko a nakon prestrukturiranja benda i novog umjetničkog impulsa bez vanjskih pritisaka i žurbe odlučila je prearanžirati najbolje dijelove opusa i sljubiti ih u čudnovato uspješnom hibridu elektronike i orkestralne klasike: sintetizirala je različite dijelove opusa u potencijalno najsnažnije djelo dosadašnje karijere.

“Synthesis” je prije svega komorna i atmosferična retrospektiva tri albuma (“Fallen”, “Open Door” i “Evanescence”) sa svega tri nove pjesme koje, ironično, padaju u drugi plan zbog fantastične izvedbe poznatih skladbi u koje je udahnut novi život kompleksnim kompozicijama prvenstveno za gudačke instrumente. Njima suprostavlja elektroničke izraze od suptilnog dubstepa do plesnog hip hopa. Pritom klasici poput “My Immortal”, “Lithium” ili “My Heart Is Broken” odnosno harfom pronošene “Secret Door” ne doživljavaju toliki preobražaj poput apsolutno briljantne “Your Star” ili obrade Mozartove “Lacrymose” vrijednih slušanja u najboljem zvučnom okruženju zbog svoje guste slojevitosti. Lee pokazuje koliko iskustvo utječe na kvalitetu glasa i zvuči doista kao poboljšanja verzija same sebe – bogatijeg vokalnog raspona i kolorita, jače kontrole glasa i spremna na egzibicije kakve ranije nisu uspijevale i kakve su je ograničavale.

Samo su dvije nove pjesme pridodane starom opusu i iako kronološki izvan konteksta, one su nesumnjivo prepoznatljive skladbe Evanescenca kao iz najboljih dana benda pa tako “Hi-Lo” kao natjecanje klavira, viola i hip-hopa djeluju kao uspješna kombinacija kakvu bismo možda očekivali od Maksima Mrvice ili “Imperfection” kao najavni singl s albuma koji bi mogao funkcionirati kao predstavnik albuma “Open Door”.

Evanescence će zbuniti slušateljstvo odlukom snimanja albuma poznatih pjesama prearanžiranih prema vlastitom nahođenju, no upravo ovo pokazuje pravo lice i zvuk Amy Lee koja nakon godina sukobljavanja s izdavačem dobiva priliku voditi glavnu riječ i ponuditi istinski autorski rad koji možda neće biti materijal za ponavljanje, no pod gramofonskom iglom i kroz dobre zvučnike, nesumnjivo će se dopasti i najvećim kritičarima.