Europski metal iz prstiju Amerikanaca

Glazbeni svijet se širi, i biti iz Seattlea ne znači svirati grunge i zvučati kao Nirvana ili Pearl Jam. Himsa je živi dokaz toga, a sa svojim novim albumom “Summon in Thunder” pokazuju kako odsvirati moćni metal s europskim štihom.

Specifični su još i po tome što su njihovi albumi, iako bend službeno ima dva gitarista, u potpunosti odsvirani s tri gitare (vratio im se i jedan originalni iz starih vremena). Smislili su dobar album, žestok i glasan, ali ne i preoriginalan.

Album ima nekakvu krivulju koja na početku i kraju ostavi ono što je vrijedno, a sredina albuma malo je omogućila da misli odlutaju na bilo što u okolini – telku, knjigu ili spremanje stola. No, Himsa su s puno stvari pogodili i, iako takve kombinacije metala ima po svim kucima zemaljske kugle, uspjeli su privući neke moje simpatije.

Ponajviše se to odnosi na činjenicu da su na ovom albumu, za razliku od dosadašnjih underground izdanja, unijeli puno više melodije, ali u tome nisu podlegli pritisku, a na uobičajeno lakše refrene nisu stavili popularne pjevne srcedrapaljke. Najviše mi je uhu to zapelo na pravoj Killswitch Engage – style “Given in to the Taking” s odličnim riffovima i izmjenjivanjem brzine i teških sporih riffova.

Početak s pjesmama “Reinventing the Noose” i “Haunter” je isto to pokazao, jer su se riffovi isprepleli od Crowbara, Chimaire, God Forbida i Shadows Fall. Ipak, vokal je u sebi ostavio puno više hard-corea pa su melodični death i europske gitare dobile fora društvo, iako dosta često pretjeruje pa cijeli album ne odmiče od stava ‘imam najgori život ikada’.

Čim sam vidio da je pjesma “Skinwalkers” najduža na albumu, odmah sam znao da se radi o laganom akustičnom uvodu i dugoj metal baladi, koja redovito doživljava svoj brzi klimaks. I to smo i dobili – razrađenu pjesmu u stilu zadnjih stvari s najsvježijih Machine Head albuma.

Jedini visoki black metal vrisak čuje se na “Unleash Carnage“, koja se iz blacka pretvara u dvije minute brzine i gaženja, i time smo došli do kraja. Album koji je na početku zvučao jako dobro i obećavajuće, do kraja se ipak malo razvodnio u svojih 45 minuta trajanja.

Ovakvi bendovi su jasni i glasni, i rijetko da u ovom žanru naletim na neki koji je totalno smeće. Ako slože zvuk dostojan današnjeg vremena (a Himsa su uspjeli, jer su radili s Devin Townsedom i Tue Madsenom), ako znaju svirati (a Himsa znaju) i ako im pjesme imaju glavu, rep i riffove (a Himsine imaju), onda nema razloga da se ne nađe pokoja totalna moderna metal poslastica. U rangu zadnjeg albuma God Forbid, a na pragu Devildrivera, Killswitch Engage ili brutalnije verzije Shadows Fall. Recimo…