Europska Nirvana današnjice

Da ne bi bilo zabune, nitko od vas, pa tako ni ja nikad nismo čuli za ovaj bend. Iz garaža u gradu Manchester Uniteda neko kratko vrijeme čulo se prštanje njihovih prljavih gitara. Pod time mislim i doslovno prljavih, u stilu zalivenih s pivom, ali i prljavih po zvuku kojeg se striktno drže. Ovo im je prvi album, ali sudeći po sadašnjoj situaciji u rock svijetu, mislim da im neće biti i zadnji.

Ne govorim o nekom velikom uspjehu, ali pratiti dostignuće njihovih sunarodnjaka Franz Ferdinand i Colplay, u vidu probijanja na neki sramežljivi dio tržišta u Sjedinjenim Američkim Državama, to svakako.

Kako ne bih ispao prepametan, europska Nirvana ih zovu skoro svi kritičari, i mislim da nisu promašili. Mladi su, pa se kunu da nikada nisu čuli za Sub Pop, kao leglo grunge bendova na kraju 80′ i početku 90′, ali ipak mislim da na silu pokušavaju nametnuti neki svoj status spasitelja i revolucionara rock and rolla. Mislim da trenutno rock’n’rollu ništa ne fali, pa će to mjesto ipak još neko vrijeme biti upražnjeno i nepotrebno.

Povezanost s počecima Nirvane i ovim novovalnim prljavim rock zvukom vidi se na početnoj “Get Your Guns“, i boljoj “Cosmopolitan” koje se odmah iskazuju grungerskim rifovima i tihim, ali psihotičnim vokalom. Još malo usporedbe na red dolazi na trećoj “Not Everyone” gdje se čuje i malo Sonic Youtha. Dakle, nisu daleko otišli.

Kao i na svakom rock albumu na svijetu u zadnjih milijun godina, i ovaj album je početnu zaigranost smirio s par lakših stvari. “Unsatisfied” ima početak kao Coldplay, ali i podosta djetinjasto pjevanje na refrenu, dok akustične “Behind Your Eyes” i “Intermission” moraju biti puno bolje, ako pokraj živčanih gitara žele ostaviti dublji i osjećajniji utisak. Tekstovi su očekivano teenagerski, zamišljeni i burni u stilu “I tried to be like anyone, When I’m alone with me“.

Preostale stvari prate dosadašnju formulu. “Ironside“, “Shot Down” i najbolja, napokon plasirana na kraju albuma (o tome govorim već duže vrijeme) “Southern Cross” potvrdile su da i oni prate modu zadnjeg vremena da se pokušava zvučati kao neki bend od prije dvadesetak godina. Mala zbunjenost ipak me je obuzela kada sam na popisima diljem interneta, umjesto ovih 11, uvijek nalazio 12 pjesama s dodanom “Everything Is“. Kažu da je žestoka i agresivna, ali ovdje to zbilja ne mogu procijeniti, pa mi je čudno kako to da neka izdanja nemaju upravo naslovnu pjesmu, koja nerijetko zna biti i prvi singl s albuma.

Smiješnih 33 minute trajanja je i dalje javna sramota za bilo kakav album, a činjenica da ni tih 33 minute nisu bog zna što, nikako ne pomažu. Alternativni rock nije i više nikada neće biti nešto novo, a Nine Black Alps su upravo to. Još jedan rock’n’roll proizvod, a ne neki genijalci. Samo vrijeme će pokazati da li će to biti dovoljno za nešto više. Ja mislim da neće.