Ethno/metal/elektro/pop sa kokošjim prepjevima

Istarski ethno autor Livio Morosin, iako na sceni već duže vrijeme, izdaje tek drugi album pod samostalnim imenom. Prvi bi tako bio “Best Off” (2003.) koji je također opus dotadašnjeg rada ovog velikog autora. Jedan je od vođa Ča vala – čakavskog vala koji je ranih ’90-ih dobrano protresao hrvatsku glazbenu scenu sa najvećim istarskim eksponatom – Alenom Vitasovićem. “3 naranče” kao njegov prvi samostalan rad (iako izvorno u kooperaciji sa Anelidima) i otvaraju ovu priču koja ima veliku važnost za Hrvatsku glazbenu povijest.

Proteklih deset godina dale su po jednu pjesmu godišnje koje kronološki oslikuju rad i razvoj Morosina. Svoju rockerku bazu iz mladih dana oplemenjuje ethno obilježjima rodnog mu kraja. Kako niže godine, iskustvo je očitije, a ni svjetski trendovi ga ne zaobilaze. “Tri naranče” koje je ’96. premijerno izveo na Ethno Festivalu u Neumu poznata su priča na dugačko i široko.

Vitasovićev dodir se osjeća na ranijim uradcima (“Sikire z neba“), ali kroz ethno-rock (“Okno” D.Marušića) on se gubi i priču polako preuzima globalni utjecaj elektronike. Prije toga – romantična “Deklica” (D.Marušić) iz ’99., a tada slijede godine novog milenija uz pristup novog globalnog vala elektroničke prožetosti pjesama. Kako svjetski razvoj tehnologije ne zaobilazi ni glazbene vode tako ni Morosin ne zaboravlja biti aktualan. Svaka godina donosi nešto novo, nešto svježe. Jedino što je netaknuto – to je prisutstvo violine, sopela, dvojnica i miha – koje tradiciju uspješno suprostavljaju modernoj napasti.

“Ljubav me je dovela do groba” – odlično ukomponirana pjesma koja spaja teške metal rifove, techno ritam, sampliranje, kokoši i delay vokal. “Pastirski ples” kao savršen ethno motiv oplemenjuje elektro pristupom koji doduše dosta podsjeća na rad Thievery Corporationa, ali time ništa ne umanjuje originalnost vrlog autora.

2004. se, izgleda, zaljubljuje i stvara “Piovu” – romantičnu pjesmicu koja ne bi smetala soundtracku Johnny Deppovog “Don Juana”. Za kraj priče, duhoviti Morosin radi “Koza još ni krepala” gdje je usavršio svoje sampliranje glasanja istarskih domaćih životinja. Meketanje, cičenje i lavež. Iskreno, ova pjesama je davež.

Zaključno, Morosin je potvrdio da je veliko ime na ne baš tako velikoj sceni. Da može djelovati jednako uspješno i bez Marušića, Vitasovića ili Rade Šerbedžije. Dokazao je da je svoj gdje je teško biti svoj.