Estrada kakva je nekad bila… i više od toga

Kombinacija poznatog i nepoznatog kod Mildredsa je zamiješana u gotovo idealnom omjeru. Jezgru nedavno oformljena sastava – koji je promociju “Brisača” imao početkom ožujka u polukružnoj dvorani &TD-a, uz povremene zagrebačke i slovenske koncerte – čini polubratski tandem Golob-Levačić o kojem svaki iole redovit posjetitelj klubova zna barem ponešto.

S druge strane, našoj su publici jedva poznati Uroš Rakovec (Kranj) na gitari, inače Berklee-đak, i Blaž Celarec (Ljubljana) na udaraljkama; obojica se bave glazbom za film i teatar, te sviraju u brojnim projektima – Brina, Fake Orchestra, Ira Roma… Riječku inžinjerku i pjevačicu s zagrebačkom adresom Astrid Kuljanić, pak, do sada gotovo i niste mogli vidjeti, osim ukoliko u proteklom desetljeću niste vrlo marno promatrali pozadinske vokale na koncertima i snimkama Putokaza i Šajete.

Ista je stvar i sa samim sadržajem “Brisača prašine“. Svatko tko ih uzme u ruke od 11 bi pjesama trebao dobro poznavati barem 6-7: posrijedi su naime obrade Evergreena, točnije – ultrapoznatih šlagera na koje su se neumoljivo stiskali i grlili pripadnici generacije 1950. naovamo (iznimka je jedino “Čokolada” Idola iz osamdesetih, no i ona se po duhu više utječe ostatku pjesama negoli novom valu kojem formalno pripada).

Pitanje zašto se bend sastavljen od krajnje svestranih improvizacijskih glazbenika, nakon svih svojih iskustava odlučio baš za ovakav, naoko anakron popularni repertoar, nepoznanica je proporcionalna općepoznatosti pjesama što ih izvode.

Odgovor je: upravo zato! Odnosno, kako je to na spomenutoj promociji sažeto izrekao ceremonijalmeštar Levačić: “Da lijepe pjesme ostanu lijepe, ali na naš način.” Ova tvrdnja postaje jasnija nakon slušanja “Brisača”, iz kojeg je vidljivo kako se Mildredovsko interpretiranje standarda ne može promatrati tek kao puki dodatak sveopćoj retro-maniji koja već par godina drži glazbenu scenu na aparatima. Posrijedi nije rutinerski pristup odličnih instrumentalista predlošcima koje svi znaju napamet – što je također moguća asocijacija – već upravo suprotno.

Mildreds su, naime, zajedničke najdraže stare pjesme skupili na hrpu i snimili ih u jednom dahu, uživo (čak i vokal, što je potez hrabar koliko i sulud), ne peglajući naknadno manje tehničke i sviračke nesavršenosti što su ostale zabilježene na snimci (što je posebice vidljivo u “Kud plovi ovaj brod“). Jedina naknadna intervencija je neznatno nasnimavanje mandoline, klavijatura i ukulelea.

Osnovna namjera je očigledno bila s nevelikim instrumentarijem snimiti što više međusobne kemije, improvizacije i vedrog duha što ga u Midredsima pobuđuju dragi hitovi, negoli napraviti filigranski nostalgičarski ultraaranžirani pop-“daj para”-projekt.

Rezultat je krajnje zanimljiv: vječne teme Mildredsi su ozračili improvizacijom u dovoljnoj mjeri da postanu nepredvidljive, drukčije, pa i duhovite, no s iznimnim respektom i razumijevanjem za originale. Tako smo dobili “Golubove” Ive Robića u reagge-varijanti, koja je, na neki čudan način, još uvijek i dovoljno rustikalna; s druge strane, pokojni Šerfa vjerojatno nije ni sanjao da će “Suze liju plave oči” netko jednom snimiti kao asketski blues-groove s repetitivnim wah-riffom u trećem planu.

Ukoliko ovakva žanrovska određenja zvuče mrvu preradikalno i raspušteno, valja reći da Mildreds na čitavom disku pretjeruju u jednom jedinom trenutku – prerazvučenoj i prevelikoj “Blijede sjene” koju je vječna lady Josipa puno bolje posudila od Procol Haruma. Psihodelični sixites timbar tek je dijelom uspio, iako je Rakovec dao puno truda u kaotičnoj elektrici.

U ostatku diska, što god da naprave, bend uvijek u prvom planu ima vokal Astrid Kuljanić – zahvaljući kojem i ostvaruju dobar dio dubokog naklona izvornim skladbama. Nježne i mekane intonacije što će slušatelje neizbježno asocirati na Norah Jones daju prijeko potrebni, smjerni i obzirni štih koji prebacuje vremenski raspon i gotovo da izlazi iz vremena u kojem su sve pjesme i nastajale. Stoga nijedna pjesma ne postaje svoj vlastiti mutant (kakav je svojevremeno proizvela npr. Madonna unakazivši “American Pie”).

Najbolji je primjer “Ulica jorgovana” koja i nakon Mildredsa zvuči dostojno najfinijeg plesnjaka u bivšoj državi, ali udaraljke, Golobov ukulele i posebno Rakovčeva gitara čine prelijepi sentiš koji će na prvu loptu biti jasan i onima koji upravo sanjaju izlazak na prvi spoj.

Upravo u tome i leži najveća vrijednost ovog diska: Mildreds su u šlagerske standarde unijeli svoj svakodnevni senzibilitet i uspjeli ih pritom ostaviti vjernima sebi, što otvara mogućnost da ih dožive, ali i razumiju današnji klinci – isti oni koji sami nikad ne bi s Neta downloadali “Ulicu jorgovana” od nekog tamo Darka Domjana iz ’74. Da ne govorimo o “Zvižduku u 8” Đorđa Marjanovića čije im i samo ime vjerojatno zvuči staromodno, ako ne i sumnjivo… A koji je jedan od najboljih trenutaka cijelog CD-a, u bossa nova kaputu. Ovakva šansa za upoznavanje abecede naše popularne glazbe mlađoj se generaciji još nije pružila, ali je očigledno prepoznata kao potrebna (vidjeti nedavno izašli album Cubisma, baziran na posve istoj ideji!).

Pa kad je sve tako lijepo, zašto onda “Brisači” nisu dobili sasvim iznimnu ocjenu? Najkraće kazano, trebali su sami sebi dati još malo vremena. Prije svega se to odnosi na vokal friške frontmanice, koja je snimala pomalo prehlađena, a i s blagom tremom, zbog koje na čitavom CD-u nije nijednom pustila glas iz sve snage. Njezin baršunasti vokal kreće se čitavim diskom u istim koordinatama, što nakon pola ploče postaje isuviše predvidljivo i ravno (koliko god bilo precizno).

Poneki jači vokalni ’emotivni ispad’ ovu bi snimku u ukupnosti dignuo bar za 33 posto; a da je Kuljanićevoj trebalo samo još prstohvat vremena, najbolje je pokazao nedavni koncert na 3. Jazz Festivalu u Samoboru, gdje je bend doslovno digao publiku na noge – uvelike i zato što je ona bila daleko opuštenija nego prije, s glasom koji je konačno odskočio iz grla.

Drugi minus odnosi se na raspored pjesama. Ova zamjerka samo naoko predstavlja tehnički detalj i dlaku u jajetu. Prvi dio ploče je gotovo odličan. Osobno, dugo nisam čuo tako (doslovno!) ljupki slijed pjesama na nekom domaćem nosaču zvuka; nakon vrhunski duhovite i teatralne “Čokolade” osmijeh nije silazio s lica, a kad je završio “Zvižduk u 8” čak sam se usudio pomisliti kako će u pitanju biti jedan od najduhovitijih albuma sezone – a i ne samo nje.

Upravo tu, međutim, počinje teško objašnjiv pad energije, i to (posve nepravedno) na inače prelijepoj “Još samo večeras” Drage Diklića koja toliko usporava atmosferu da se iz takve deterioracije disk jedva oporavlja. Možda je u pitanju blaga pospanost benda u trenutku snimanja, obzirom da ekipa uživo od toga napravi odličnu jazz-baladu, a možda samo prevelika količina sentiš-atmosfere dotad upisane u snimku.

Teško je reći. No, obzirom na to da su i nakon Diklićevog bisera sasvim baladično-nježne i sve skladbe koje će uslijediti (osim završne), sentiša na kraju ima i preko ruba čaše, pa se “Brisači” dosta sporo dovuku do kraja.

Sve skupa, baš šteta! Preporuka bi glasila da svakako uzmete CD, a potom pritisnete ‘Shuffle’. Jer, u pitanju je izvrstan izbor pjesama, koji će vam dati uvid u estradu kakva je bila nekad, dok sama ta riječ nije značila ama baš ništa negativno.

Celarecova produkcija je veoma suptilna i vrijedi pojačati stereo da čujete sve detalje. Rakovec i Celarec će većini biti totalno iznenađenje, ne samo zbog iznimnih improvizacijskih sposobnosti, nego i zbog sasvim osebujnog, minimalističkog pristupa zvuku koji daje nenametljiv, fini efekt.

Stoga, pola zvjezdice za odličnu ideju i edukacijski učinak, a kako uistinu izvrsno “Brisači” brišu prašinu, čim prije se uvjerite uživo.