Erotični indie pop-rock

Treba priznati da je posljednjih godina malo bendova koji pop-rock glazbu ’70-ih i ’80-ih recikliraju toliko efektno poput australskih The Preatures, to je definitivno bend koji se mora slušati.

Pred koji mjesec, došle su nam izlizane zvijezde Blondie koje su imale jednaku erotičnost u svojem zvuku i frontmenici na početku karijere kao The Preatures danas, ali je jasno da je vrijeme pregazilo Blondie, kako po posljednjem albumu koji je užasan, tako i po nastupu na Špancirfestu koji generalno nije dobio najbolje kritike zbog statičnosti (čitaj starosti) članova benda. Zbog toga se vrlo lako okrenuti mlađoj gardi.

Slušajući The Preatures, upravo su Blondie bend s kojim ih je najlakše upariti jer imaju mnogo sličnosti. Prvenstveno, to je zvuk koji balansira između rane dance glazbe i rocka uz izrazitu pop melodičnost, pa sve pjesme klize kao da ste ih čuli već sto put, a da pri tome ipak nije sve tipična navlakuša.Druga stvar je erotičnost frontmenica, posebno njihovih vokala. Kad uzmemo neke ranije snimke Debbie Harry i sadašnje snimke The Preaturesa, odnosno Isabelle Manfredi, vjerujem da bi mnogi mogli zamijeniti tko što pjeva jer obje gaje jednu vrlo karakterističnu interpretaciju kojom kao da prizivaju momke k sebi. Naravno, kod Debbie se danas to promijenilo, dok Isabella svoj šarm u pjesmama naveliko koristi.The Preatures je bend koji svakako ide uzlaznom putanjom, nakon dva EP-a kojima su skrenuli pažnju na sebe, posebno hit singlom “Is This How You Feel?“, bilo je jasno da možemo očekivati mnogo od njihovog studijskog prvijenca. Očekivanja su dobrano ispunili, posebno što ih album prezentira u sasvim novom svjetlu.

Nakon vrlo zaigranih prvih singlova “Take a Card” i “Is This How You Feel?”, očekivalo bi se da će na prvijencu razvaliti dalje u tom stilu, ali The Preatures su brže i melodičnije pjesme zamijenili nešto smirenijim i u prvom redu kompleksijim pjesmama zbog čega i jest ovaj album toliko slojevit i svakim novim slušanjem otkriva se nešto novo.

Očekivano, na njemu se nalazi i najveći hit benda “Is This How You Feel?”, pa je prava šteta što na njega nisu ubacili i “Take a Card”, iako je sasvim jasan odgovor na to budući da ta pjesma nikako ne bi odgovarala cjelokupnom zvuku albuma. Sva sreća, album i bez te skladbe obiluje odličnim materijalom.

Osim već spomenutih dinosaura Blondie, “Blue Planet Eyes” djeluje kao da je preuzeo dobar dio utjecaja posljednjih Yeah Yeah Yeahs i Gossip, synth glazbu provučenu slojevima modernog indieja, ali za razliku od spomenutih grupa, The Preatures su se odlično snašli, a tome svakako u prilog ide i ženski vokal (više uopće nema muških vokala).

Neki novi hitovi su gotovo sigurno funk-dance-pop “Cruel” koju bi mogli zavoljeti fanovi bendova poput Tegan & Sara, zavodljiva “It Gets Better” koja ulazi duboku u teritorij Haimica, zaigrana “Somebody’s Talking” koja je glazbeno najbliže “Is This How You Feel?” ili sporotinjajuća “Ordinary“.

Australija proteklih godina i nije davala pretjerano nova imena, barem ona i nisu došla do nas, ali nešto poput The Preaturesa očito probija sve barijere koje ‘down under’ izvođači imaju.

Nadam se da će bend i dalje rasti jer svakim novim izdanjem pomaknu ljestvicu više, pa je tako “Blue Planet Eyes” cjelovitije izdanje od prethodna dva EP-a i time su jasno dali do znanja da su jedan od najperspektivnijih mladih bendova na svijetu. Kako sada izgleda, mogli bi uskoro pokoriti i svijet, ako dobiju barem malo britanskog hypea.