Epski sjetno

Finska je zemlja s puno metal bendova, što u jednu ruku znači da se doista teško probiti, a u drugu da, ako ste doista dobri, vrlo brzo možete napredovati, pod uvjetom da imate kvalitetan materijal, image i funkcionalan networking. Tako nekako izgleda i glazbeni put Moonsorrowa; prvi su album izdali tek 2001.godine; bio je to simpatični “Suden Uni”, na tragu Finntrolla, Thyrfinga ili Einherjera.

Nije ih bilo teško zavoljeti; imali su melodičnost, te epičnost jednog Falkenbacha pa su njihovi kasniji albumi kao što su “Kiventakaja” i “Voimasta Ja Kunniasta” nalazili na simpatije publike koja je bila trendovski naklonjena pagan/folk metalu.

No trend veselog, lucidnog zvuka i pomalo infantilne ikonografije, posebice u vidu spotova u kojima frca umjetna krv po drvenim štitovima, nije se nastavio. Moonsorrow je s albumom “Verisäkeet” ponešto uozbiljio, izostale su bodomovske solaže i ponekad iritantni djelovi na klavijaturama. Tim su putem nastavili i na ovome albumu, rafinirajući stil, a to se djelomično može objasniti činjenicom da je jedan od mastermindova benda Henri Sorvali, poznatiji i kao Trollhorn, posvetio više vremena Moonsorrowu nego Finntrollu u kojem svira klavijature, jer je potonji zaustavio svoj rad dok nije nađen zamjenski pjevač.

Tako je “Hävitetty” bitno zrelije ostvarenje od ičega što je Moonsorrow izdao prije. Dakako, tu se još uvijek pojavljuju skoro pa poweraške gitarske dionice, no one su sada uronjene u mješavinu ambijentalnih elemenata, uhu ugodnih zvuka drombulja, te klavijatura koje više ne zavijaju već stvaraju prigodnu podlogu na kojoj je moguće ostvariti uravnoteženu sintezu međusobno odvojenih sekvenci.

Jer kako ste već sigurno primjetili, na albumu su samo dvije pjesme, i to obadvije od skoro pola sata. I ako ste upravo zbog toga s velikom skepsom krenuli na preslušavanje ovoga albuma, nakon prvih par minuta ostajete posve razoružani. Naime, obje pjesme, i “Jäästä Syntynyt/Varjojen Virta” i “Tuleen Ajettu Maa” počinju dijelom koji bi u nekoj konvencionalnoj koncepciji albuma moga biti intro; čujete topot konjskih kopita, šamansko chantanje, zvuk vjetra, pucketanje vatre, obredni bubanj i drombulju, a kasnije se pridružuju i razni folk instrumenti, da bi se kompletna pjesma razvila u rasnu epsku skladbu.

Nešto sporiji ritam, sjetna atmosfera i specifičan rahli vokal Villea Sorvalia, te zbor pridodaju specifičnom Moonsorrow zvuku, no osim relativno sporijeg tempa nego na prethodnicima, ovaj album ne nudi ništa spektakularno. Dobro će funkcionirati kao soundtrack za sanjarenje o prohujalim vremenima Vikinga ili kao glazba za opuštanje nakon napornog dana.

Iznimno je slušljiv, unatoč tome što ima samo dvije pjesme, ali živahnost koju oni koji slušaju folk metal toliko hvale je ovdje izostala. No ipak je ovo jedno od boljih izdanja unazad godinu i pol, a 2007. je tek počela!