Epitaf jednoj velikoj punk rock obitelji

Oformljeni su na Forest Hillsu newyorške četvrti Queens 1974. godine. Nosili su poderane traperice, kožne jakne i ‘bubi’ frizure, a sa tri akorda i pjesamama prosječnog trajanja od dvije minute udarili su temelje punk rock zvuku kakav još i danas njeguju mnogi bendovi. Oni su, naravno, The Ramones.

Ideja o bendu rodila se u njihovom matičnom kvartu, preko ljubavi prema The Stoogiesima i New York Dollsima i glitter rocku ’70-ih koji je tada bio na svom vrhuncu i čije su koncerte zajedno posjećivali. Prve nastupe vežu uz legendarni CBGB’s, nekadašnji country i bluegrass bar na donjem Manhattenu, u kojem su se ustalili do kraja ljeta te godine svirajući setove ne duže od 20 minuta i pred ne više od 10 ljudi. Prvi album izdali su za Sire Records (bili su, uz Patty Smith, jedini punk bend u New Yorku koji je imao ugovor!) koji je odmah donio pregršt hitova poput “Blitzkrieg Bop”, “Beat On The Brat”, “Judy Is A Punk”, “I Don’t Wanna Walk Around With You” ili pak “Today Your Love, Tomorow The World”.

Mjesto u rock’n’roll povijesti im je bilo osigurano već nakon prva tri albuma izdana u razmaku od samo 18 mjeseci – već spomenuti “Ramones” te “Leave Home” i “Rocket To Russia” (“Cretin Hop”, “Rockaway Beach”, “Sheena Is A Punk Rocker”, “Teenage Lobotomy”, “Surfin’ Bird”) čime su postali predvodnici newyorške punk rock scene na kojoj su još stolovali Patty Smith, Television i Talking Heads. S vremenom se njihova aura i karizma proširila i izvan granica New Yorka te su direktno utjecali na britanske punk bendove koji su tada nastajali, prije svega na The Clash i The Sex Pistols koji su im u doba njihovih prvih nastupa u Londonu bili publika.

Dok je Johnny slovio za samoprozvanog šefa i vođu benda koji je sve volio imati pod kontrolom, Joey je bio plah i sramežljiv outsider kojem je muzika pomogla da prevlada svoje psihološke probleme. I upravo između njih dvojice došlo je do trzavica zbog ljubavi prema istoj ženi koja je ostavila Joeyja da bi bila sa Johnnyjem za kojeg se kasnije i udala. Joey nikako nije mogao podnijeti taj udarac i dvojica bivših prijatelja od tog trenutka jedva da su komunicirala, no obojica su i dalje bili lojalni – The Ramonesima. Kao epilog cijeloj situaciji, Joey je fatalnoj Lindi napisao pjesmu “The KKK Took My Baby Away”.

Ostatak benda činili su samozatajni bubnjar Tommy i temperamentni basist Dee Dee koji je bio najveći ‘troublemaker’ u bendu, a heroin je volio gotovo kao i svoje pjesme. Nakon tri godine provedene s The Ramonesima Tommy je napustio bend i posvetio se svojoj prvoj ljubavi, produkciji. Novi bubnjar bio je Marky Ramone koji je, s kraćim prekidom, u Ramonesima proveo 15 godina i bio primljen u Rock N’ Roll Hall Of Fame zajedno s originalnom četvorkom. 1989. iz benda odlazi i Dee Dee no i dalje nastavlja pisati pjesme (“I Wanna Live” sa “Halfway To Sanity” i “I Believe In Miracles” sa “Brain Drain”). Na njegovo mjesto dolazi novi basist C.J., a Dee Dee je (pod imenom Dee Dee King) imao i jednu, nasreću kratku, rap epizodu sa svojim novim bendom Strength.

Naziv posljednjeg studijskog albuma, “Adios Amigos” bila je i simbolička naznaka kraja. Nakon izlaska albuma započeli su s oproštajnom turnejom koja je trajala da kraja 1995., a službeno su se raspali početkom 1996. Zadnji nastup imali su 6. kolovoza 1996. u Hollywoodu.

Kada su krajem ’90-ih Jim Fields i Michael Gramaglia počeli snimati ovaj film, zasigurno nisu ni slutili koliko će im financijskih problema on donijeti, no upravo to se i dogodilo. Naime, preživjeli članovi benda nisu htjeli ustupiti autorska prava na pjesme i intervjue i režiseri su doslovce bankrotirali, a imali su i problema sa Joeyjevom obitelji koja je zahtjevala da se Linda makne iz scena u filmu, kao i sa bivšim menadžerom benda, Gary Kurfirstom, koji nije želio filmu dati ‘zeleno svjetlo’. Fields i Gramaglia uletjeli su u dugove u visini od 100 000 funti. Nudili su film raznim festivalima ali su početne ponude bile više nego loše, no stvar su na kraju spasili ni manje ni više nego Jim Jarmusch i Nicolas Cage i film je napokon krenuo u distribuciju.

“End Of The Century” najpregledniji je prikaz karijere The Ramonesa koji kronološki, godinu za godinom, bilježi sve njihove uspone i padove i ljubavi i mržnje, a osim samih članova u njemu se pojavljuju i njihovi susjedi, prijatelji, rodbina, mnogobrojni suradnici, kao i ostali glazbenici koji su djelovali u to vrijeme, poput Joea Strummera i dvojca iz Blondie – Debbie Harry i Chris Steina.

Bend koji je ispisao neke od najslavnijih trenutaka u povijesti punk rocka za preko 20 godina svog postojanja nikada nije bio priznat onako kako je trebao biti. Priznanje je stiglo puno kasnije – 2002. The Ramones su primljeni u Rock N’ Roll Hall Of Fame. Nažalost, Joey, nije uspio dočekati taj trenutak. U travnju 2001. umro je od raka limfnih žlijezda, a samo dva mjeseca nakon velike svečanosti Dee Dee se predozirao i pronađen je mrtav u svom stanu u LA-u. Dvije godine potom bitku sa životom izgubio je i Johnny te je tako Tommy Ramone ostao jedini živući član benda iz originalne postave.

Joeya, Dee Deea i Johnnyja više nema među nama, no njihovi albumi žive vječno, a njihova muzika zadužila je rock n’ roll. I to je najbolje priznanje koje su mogli dobiti.