Emo, hardcore i trance

Evo ga opet! Moj rat sa žanrovima, podžanrovima i podpodžanrovima (da ne idem dalje) se nastavlja. Enter Shikari nije spojio metal s grungeom, ili har-core s emocionalnim pjevanjem, već su uspjeli post-hardcoreu dodati puno elektro zvukova i povremeno dobiti – trance!

Da, nije zabuna. Iako mi podjela u elektronskoj glazbi još slabije leži, Enter Shikari su mi albumom “Take To The Skies” nametnuli upravo to.

Dečki iz Britanije valjda su voljeli metal, ali im je falio svirač jednog instrumenta. Kao dobar prijatelj, jedan bliski raver im je rekao da će im pomoći i naučiti svirati, recimo, bas. Za uzvrat, dobrom prijatelju obećali su da će na neku foru ubaciti u pjesme i nešto po njegovom guštu.

Naravno, nije bilo tako, ali da sada ne kopam po biografiji, najlakše mi je osloniti se na ovu jednostavnu izmišljenu priču. Glazbu ljudi rade jer je vole, i nema smisla tražiti razloge ‘zašto’ i ‘kako to’. Album mi je, kako se kaže, baš sjeo i uspjeli su iskoristiti svoj trenutak i predstaviti svoju ideju.

Naravno da je ipak veliki naglasak na energičnoj i emocionalnoj žestini, sa malo elektronski imputiranih zvukova, dijelova ili nekakvih pozadina. Tako da je ovaj dodatak trancea zbilja samo dodatak, čak teško i dio pjesme.

“Enter Shikari” i “Mothership” su prepune isprekidanih sporih ritmova sa nekakvim techno klavijaturama u pratnji (više ova druga), a kasnije rastu u brze brutalne emo-core stvari s takvim vokalima. Jako dobar početak.

“Anything Can Happen In The Next Half Hour” možda je i najviše obilježena trance atmosferom iza metalčuge, pa je zato i izabrana za prvi singl. Drugi je urednija, ali isto tako reprezentativna “Sorry You’re Not A Winner“. Album ima čak 17 pjesama, ali to ispada taman kad se vidi da su čak 6 čisti intro/outro komadi nazvani “Interlude“.

Od ostatka izdvojiti se mogu “Labyrinth” i “No Sssweat” s jako minimalističkom (čak i primitivnom) trance melodijom iza brzog punk ritma. Malo sporije su “Today Won’t Go Down In History“, nekako nadrogirano sretnija “Jonny Sniper” i “Adieu“. Na kraju su opet završili u svom stilu “OK, Time For Plan B” koja ima i laganih i žetokih i sporih i brzih dijelova sa pretjerivanjem na vokalu.

Dobar kraj koji je pokazao da ta fama oko elektronike iz metala i nije baš toliko opravdana, jer sve više gubi korak i ulogu, pa se nekad u pjesmi nađe i na silu.

Iako vokal ima dobru boju glasa, dosta često na lakšim dijelovima pokazuje da nije baš melodični virtuoz, ali red je da spomenem barem stih koji je otpjevan u više pjesama: “And still we will be here standing like statues“.

Ima tu i emo dijelova kao My Chemical Romance, melodičnih kao Lostprophets, ali i brutalno muških kao Atreyu ili Hatebreed. Kad svemu još dodate malo elektronike i trance melodija (za koje zbilja ne znam navesti primjer) dobili ste Enter Shikari.

Neka proputuju Britaniju, zarade pokoju funtu i steku još parsto tisuća myspace prijatelja, neka sviraju gdje god stignu i neka ispune svoj san i cilj. Ali, nešto više od par polu-underground albuma sumnjam da će se dogoditi. Nije ni to loše.