Eminem
Music To Be Murdered By
Datum izdanja: 17.01.2020.
Izdavač: Aftermath Entertainment, Interscope Records, Shady Records
Žanr: Hip-hop, Rap
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Kako je lijepo vidjeti Eminema sa lopatom na coveru novog albuma. Naravno da čovjeku odmah dođe toplo oko srca kada su prvi zvuci ovog albuma lopatanje zemlje i pretpostavljamo, zakapanje trupla (Kim, ah, nostalgija). No, čini se da ovog puta Marshall Mathers ima drugu poruku za svoje slušatelje.
Da, Eminem je prošli petak iznenada objavio svoj jedanaesti album. Vijest je naravno dočekana s oduševljenjem koje bi, bojim se, moglo splasnuti nakon preslušavanja već prve polovine albuma.
Inspiraciju za ime albuma Eminem je preuzeo iz djela Alfreda Hitchcocka kojeg i spominje u nekolicini pjesama, a jednu mu i posvećuje. Prema svemu sudeći, glavna tematika albuma je kritika nasilja i terorizma, surovosti društva, ali i današnjih mladih takozvanih hip-hopera. Ostaje otvoreno vrlo nelagodno pitanje: “Je li Eminem uspio spojiti zamišljenu tematiku sa izričajima u pjesmi, a da je samim žrtvama nasilja zadržano dostojanstvo?“ Možda je ružno za reći, ali ako mu je to bio naum, nije uspio jer je površan i nedorečen koncept albuma, zajedno sa većim brojem potpuno promašenih stvari, bacio sjenu na srž problema na koje Eminem očigledno želi ukazati.
Nakon uvodne “Premonition”, u kojoj govori o terorističkom napadu na koncertu Ariane Grande koji se zbio u svibnju 2017. godine, druga stvar s albuma “Unaccommodating” sa gostujućom Young A.M. odaje štih stare Eminemove škole repanja sa vrlo ugodnom pozadinskom glazbom i alegorijskim stihovima.
Prve dvije stvari obećavaju i tek što se ufuraš, odjednom iskoči “Those kinda nights” i Ed Sheeran koji u refrenima zvuči kao neshvaćena pubertetlija. Totalno, usudim se reći, nepotrebna stvar, neuklopljiva u cjelokupan kontekst albuma, zvuči prekomercijalno i preplitko.
I tako već pomalo iživciran naglim, malo za reć’ žanrovskim prijelazom, album nastavlja sa “Into the deep”, navučenom, nedorečenom, opet neuklopljivom stvarčicom.
Potom započinje “Godzilla”, pjesma koja sadrži preostale stihove nedavno preminule ikone rap ikone Juice WRLD. Nažalost, kompozicija pjesme je zapravo ono o čemu nam Slim Shady zadnjih dvadeset godina gunđa-predvidljivost i jednoličnost uz refrene koji zvuče kao svaki drugi prepjev neke pop zvjezdice mlađe od dvadeset. Ne znam je li nas htio impresionirati svojom zavidnom tehnikom repanja, u kojoj nevjerojatnom brzinom izbacuje riječi iz svog jezičnog opusa, ali to je zaista nepotrebno jer nas je u svoj talent i sposobnosti već odavno uvjerio. Na trenutke se kompletna zamisao kreacije albuma čini potpuno isforsiranim projektom.
I napokon, sljedeća stvar, “Darkness” (vjerojatno i najbolja na albumu) je tračak nade i zapravo vrlo opuštajuća tužaljka koja podsjeća na rana stvaralaštva odbačenog Slim Shadyja (“I don’t wanna be alone in darkness”). Ova stvar proizašla je iz iskrenog pokušaja da se masovno pucanje 2017. na glazbenom festivalu u Las Vegasu prikaže očima njegovog počinitelja Stephena Paddocka. Prema kritičarima The Guardiana, “Darkness na papiru izgleda kao još jedan nihilistički bolesni gag, ali nije. To je sjajan, hladni portret koji se raspada, ispunjen sumornim detaljima: hvalisanjem o posjedovanju dozvole za oružje, ali i Eminemova spoznaja da će notornost za kojom žudi biti prolazna jer su masovne pucnjave postale redovita pojava.”
Potom opet gostovanje, ovaj puta Skylar Grey, i ako se čovjek pitao otkud na albumu Sheeran, onda se sigurno i iznenadio sa Skylar. Daleko od toga da ona i Eminem nemaju uspješne zajedničke uratke, ali ona se teško uklapa u album koji je najavljen kao morbidan i beskrupulozan. Atmosfera pjesme “Leaving Heaven” doima sa poput kakvog djelića raja kojemu na ovom albumu nije mjesto.
Marshall Mathers je debelo istraumatiziran. Intro naziva “Stepdad” je blagom riječju okrutan. Istoimena pjesma koja se nastavlja nakon intra je naravno, socijalnog karaktera, a govori o njegovoj disfunkcionalnoj obitelji (isto kao i sljedeća-“Marsh”). To nije ništa novo obzirom da Eminem unazad dvadeset godina glazbenu scenu drma pjesmama u kojima iznosi svoje dječačke traume potaknute zanemarivanjem, zlostavljanjem i lažima. Prekrasnih je, sad već klasika, proizašlo iz tog prvotnog Eminemovog stvaralaštva (“Cleanin’ out my closet”), ali vrijeme se promijenilo, prošlo je gotovo dvadeset godina i danas, pjesme takve tematike opjevane od strane 47-godišnjaka zvuče pomalo bedasto. Čak više nije ni zanimljivo ismijavanje majke u stihovima u kojima ju često provlači (“…My mother thought I was such a fun little boy, Oh, what a bundle of joy! Until the morning she suffered a punch in the groin, From the tantrum I was throwing…”). I otprilike oko ove pjesme shvatite da ste tek na pola albuma…
Razumno je da se Eminem uskladio s Alfredom Hitchcockom, redateljem koji ga je nadahnuo za ovaj album. On je po pitanju društvenih odnosa poput Eminema, čije je nepovjerenje prema ženama toliko ukorijenjeno da je žalosnije od svega. Hitchcock je zlostavljao žene, i na ekranu i izvan njih. Eminem žene ne zlostavlja, ali nam opet jasno daje do znanja da većinu njih prezire. To je izuzetno kontradiktorna spona između onoga na što Eminem kao autor apelira (kritika zlostavljanja i kriminala) te onoga kako se izražava (glorifikacija istoga).
Ovaj album samo potvrđuje stanje koje se sastoji od činjenice da je cijela persona Eminema predodređena da bude ljuti, obespravljeni autsajder. I premda je jedna od najjačih glazbenih zvijezda više od dva desetljeća, tijekom godina sve se više zauzima za tendencije kultnog umjetnika – produbljujući osjećaj zaoštrene izoliranosti, nesretni gnjev, nedostatak zanimanja za žanr koji se s vremenom, logično, transformirao. Tako da ovaj album, po ničemu nije iznenađujući, na njemu se još uvijek nalaze svi neprijatelji Slim Shadyja: žene koje otvoreno prezire, majka koja ga je zanemarivala, glazbenici koje ne podnosi, dosadni obožavatelji.
Što je pisac ovim albumom htio reći, nismo sigurni. Pretpostavka je da je htio ukazati na nasilje u društvu i njegovu površnost, no zauzvrat je ukazao na samog sebe i dokazao kako forsiranje projekata nikada nije funkcioniralo niti ikada hoće. Posljedica toga je iritacija koju ovaj album na trenutke potiče u slušatelju. Ne sumnjam da zagriženi obožavatelji neće prihvatiti ovaj album, ali vjerujem da će ga kritika dočekati spremna. No, to iovako nije bitno jer je Eminem još odavno dao do znanja što misli o kritičarima i to poštujemo.
Trojka iz poštovanja. Tanka je granica između ugodnog iznenađenja i iritacije.
