Elvis Stanić Group “Insomnia”: Spreman za daljnje brisanje žanrovskih granica

Recenzija albuma Elvis Stanić Group “Insomnia”. Poslušaj album na Spotifyju.

Proteklih godina jazz se kod nas poprilično proširio i na teritorij publike koja inače nije orijentirana na jazz, ponajprije koketiranjem jazz elemenata s rock postulatima. Kao takvima, otvorila se puno veća glazbena niša, pa su i neki ‘tradicionalisti’ odlučili napraviti iskorak u tom smjeru, što je svakako odlična stvar za dodatno populariziranje žanra.

Mislim da o Elvisu Staniću ne trebam previše pisati da bih ga predstavio jer sa svojih tridesetak godina dugim glazbenim stažom već je rekao mnogo, i to ne samo u jazzu, nego i u drugim žanrovskim odrednicama, s obzirom da je surađivao i s Putokazima, Tamarom Obrovac, Josipom Lisac, Gibbonijem, mnogim kazališnim predstavama… U svakom slučaju, vjerujem da ste mnogi na ovaj ili onaj način čuli za njega.

Danas je došao red na njegov novi album koji je nastao u ovo pandemijsko vrijeme. Kako i samo njegovo ime “Insomnia” kaže, to je bilo vrijeme nesanice kod mnogih glazbenika – kao, oni su i dalje bili glazbenici, ali se fizički nisu smjeli baviti svojim poslom. U takvoj situaciji, jasno je da mnogo toga ne štima, te da treba barem pokušati nešto napraviti, a Elvis je odlučio zatvoriti se i skladati pjesme, da bude spreman kada dođu bolja vremena.

“Insomnia” je Elvisa također pomaknula, pa je ovaj album jedan od onih koji bi se mogao približiti nešto široj masi publike. Prije svega, razlog tome jest što je svoj tradicionalni (jazz) izričaj nadogradio s nekom vrstom progresivnog rocka, čime smo dobili progresivni jazz rock fusion koji djeluje vrlo uvjerljivo i zanimljivo.

Za razliku od mnogih današnjih suvremenika koji miješaju rock i jazz, Elvis je tu ostao dosta tradicionalistički nastrojen, pa je sama baza ipak i dalje bliža jazzu, odnosno, atmosferičnost pjesama temelji se na laganijim melodijskim improvizacijama, dok gitara povremeno uleti kao suštinska suprotnost tom zvuku. To se najbolje može osjetiti u centralnoj stvari “Sophia” gdje gitara para melankoličnost pjesme.

Većina albuma je izvrsno posložena, pa opisujući protekle dvije godine, mislim da bolje transkripte za posuditi u pjesmi nema od onih čime nas je ‘hranio’ gospodin Capak. Upravo je on jedna od zvijezda uvodne “Orgonon” koja je aranžmanski perfektno posložena i definitivno je pravi zamašnjak za daljnje preslušavanje albuma.

Ipak, nije sve savršeno. Prije svega, zamjerke idu prema dvije pjesme, a to su obrada “Light My Fire” i posljednja “Plovim”. Kad složiš toliko moćan album, kao što “Insomnia” svakako jest, nije mi jasno zašto se na njega treba ubaciti i legendarni hit The Doorsa u totalno destruktivnoj verziji pjesme. Minimalizam i maksimalno usporenje pjesme po meni nije donijelo ništa dobro, pa je to i najslabiji moment albuma.

S druge strane, forsiranje Marka Tolje mi nije jasno, posebno na ovom izdanju. Marko je šlager pjevač, a, nažalost, da se njemu prilagodi pjesma, pjesma “Plovim” je upravo takva, pa je sav trud oko slaganja prog jazz rock fusiona lagano pao u vodu s tim kompromisnim rješenjem na samom kraju albuma. Šteta, jer bez te pjesme album bi djelovao mnogo dojmljivije.

Nadam se da nismo svi prespavali zadnjih dvije godine i da se nešto takvo neće ponoviti. Prateći rad domaćih glazbenika, prva godina te pandemije svakako nije bila inspirativna jer smo dobivali albume rjeđe nego u normalnim godinama, dok druga godina je svakako bila mnogo inspirativnija, što dokazuje prva polovica 2022. s pregršt odličnih albuma.

“Insomnia” je odličan album s dvije mane, što ga i dalje čini vrlo dobrim ostvarenjem spremnim za daljnje brisanje granica između progresivne, jazz i rock glazbe.