Elektro-Štuke

Godinu i pol nakon početka rada na njemu, sastav Letu štuke pred svekoliku je javnost ‘regiona’ izišao s novom pločom nazvanom “Brojevi računa“.

Iako su Štuke s prošlim albumom “Proteini i ugljikohidrati” prošli dobro kod publike i još bolje kod kritike, prilikom slušanja “Brojeva računa” može se osjetiti šok i nevjerica: Zar su Štuke zalutale među električne jegulje? Elektronika? Looopovi? Nepravilni ritmovi odsvirani na ritam-mašini? Očito, puno se ‘pimplalo’ u studiju, i znalo se zašto to rade. Moguće da bi ovako zvučao Darko Rundek, samo da je htio umjesto “Plavog aviona” snimiti nešto s elektronikom.

U odnosu na “Proteine i ugljikohidrate” Štuke zvuče kao da su ovu ploču napravili s manje napora. Ispostavit će se da je ta promjena samo kozmetička i zvuči kao kad su U2 prešli s “Rattle and Hum” na “Achtung Baby”: ispod malo zveckanja synthovima i ostalim čudima krije se stari dobri autor Dino Šaran koji onako lijeno, no uvjerljivo pripovijeda o ljubavi, socijali, politici, i životu općenito. Možda je ideju da se napravi ovakav album posredno dala Natali Dizdar albumom “Pronađi put“: na tom je albumu bila prisutna slična kombinacija akustike i elektronike, a Dino Šaran njoj je napisao tri pjesme. Vokalna izvedba Dine Šarana je i dalje vrlo ‘bosanska’: sugestivna, topla i toliko neposredna da izgleda kao nehajna, a elektronika većim dijelom albuma vrlo solidno nadopunjuje Šaranovu poetiku.

U svojim stihovima i melodijama Šaran igra za raju (efektni stihovi!) i zanemaruje taktiku (odnosno ignorira očekivana i predvidljiva rješenja te preuzima rizik), i po svom bi umijeću mogao završiti u – Barceloni. Pjesme su nešto kraće nego na “Proteinima“, a na “Brojevima računa” gotovo da i nema slabe stvari, pjesme su duljine od 3 do 4 minute (Šaran kaže sve bitno), uz 10 pjesama ponuđen je i ‘skriven bonus’.

Osim aktualnog singla, karipski intonirane “Nikog nema tu” (s malo dalmatinskih motiva), naredni singl bi mogao postati i “Ljudi crne puti“. Titulu najbolje pjesme na albumu ipak zaslužuje slojevita “A kada boli“, ‘teža’ pjesma koja teško da će imati status singla, no uspijeva evocirati kompleksnu atmosferu uz pomoć synthova u prvom i gitara u drugom dijelu (gitara se ipak na ovoj ploči premalo čulo, a pjesme bi od toga jamačno profitirale).

Isto tako, možda bi ponegdje dodatnu boju u zvuku donio pokoji vokal u falsetu koji bi nosio pozadinsku harmoniju (vidi pod: The Flaming Lips).

Uglavnom, riječ je o (k)rasnom ljetnom albumu koji će zadovoljavati plesače na podijima u ljetnim klubovima, kao i one koji će tražiti sjenu ovećeg bora da mogu u miru meditirati u hladovini. Ovo bi mogao biti jedan od najslušanijih albuma u ovoj godini.