Elektro-hip-pop koji treba zaobići

Malo Penduluma, malo Beastie Boysa, a ponajviše propuha… To prevladava na trećem albumu grupe 3OH!3 pod imenom “Streets of Gold“.

Bendove poput 3OH!3 u potpunosti ne kužim jer ne shvaćam kome se oni obraćaju. Potencijalno razigrane glazbene podloge uništene su užasno lošom hip-hop produkcijom uz banalne tekstove, u pjesmama prevladava repanje i/ili loše pjevanje, refreni su moćni, a opet vrlo isprazni… U nekoliko crtica, puno buke s velikim koracima praznog hoda.

Prva uvodna pjesma (bolje reći intro) “Beaumont” zvuči vrlo obećavajuće, kao nešto blaža verzija Penduluma, ali sve nakon toga je daleko od toga. Već “I Can Do Anything” pokazuju zagubljenost benda zbog pokušaja svojevrsne inovativnosti koju su Beastie Boysi patentirali još prije nekoliko dekada. Niže se red samplova, repanja i velikih pripjeva, ali sve zvuči jednako, kao ispuhani balon kojemu treba umjetno disanje.

U tu priču se najbolje uklapa najavni singl “My First Kiss” u kojoj su ugostili Ke$hu. Ta pjesma je u najužoj konkurenciji za najgluplji singl godine jer tekst joj je u najmanju ruku užasan, koketiranje i cmokanje se loše uklapa u cjelinu, a sam refren nema nikakve veze s ostatkom pjesme. Ako je to ono što danas mladi ‘puše’, onda smo odavno popušili svoje.

Kako idemo dalje, dobivamo nove porcije materijala kakve je najlakše zaobilaziti u velikom luku. “Déja Vu” zvuči kao Usher kojeg je remiksirao Stuart Price (ovako na papiru zvuči čak i zanimljivo, ali u praksi je to totalni kaos), od “We Are Young” bi Black Eyed Piece napravili veliki hit, a 3OH!3 su je uništili Linkinparkovskim pripjevom, i tako vrijeme prolazi, a popravka nema… A album je tako dobro krenuo s “Beaumont“…

Ovo je definitivno album kojeg je teško slušati jer je na njemu nabacano toliko različitih utjecaja koji jednostavno ne funkcioniraju zajedno, barem ne u ovakvoj formi koju su nam predstavili 3OH!3.

Da “Streets of Gold” nije toliko amerikaniziran, te da je došao u prave producentske ruke, vjerujem da je mogao postati jedno od iznenađenja godine (u pozitivnom smislu) jer pojedini dijelovi pjesama daju naznaku zanimljivih ideja koje valja podrobnije iskušati, ali u ovakvom paketu je to jednostavno neslušljivo i teško podnošljivo.

Za tu teoriju ima toliko primjera, poput pjesme “House Party” koja bi u drugom aranžmanu bila klupski killer, a ovako biva neka opaka brijačina bez potrebnog groova, ali je potpuno nepotrebno više trošiti vrijeme nešto na što je toliko loše.

Zaključak – najbolje preskočiti ovu muku…