“El Pintor” vratio Interpol gdje i pripadaju

Hrvatska publika voli mračnjake, to je poznato odavno, pa uopće ne čude rasprodani koncerti Marka Lanegana, The Nationala ili Editorsa. Vjerujem da bi slična situacija bila i s Interpolom.

Kada gledamo sve te ‘mračnjake’ vidi se da Interpol ima mnogo tog zajedničkog s njima, možda ponajviše s Editorsima, ali im niti The National i Lanegan nisu toliko daleki. Interpol su jedan moćan indie rock bend koji na slične načine prezentira svoju viziju Ian Curstisove ostavštine.

Istina, oko prošlog albuma im nisu baš cvale ruže što se i osjetilo na samom, podosta blijedom, albumu “Interpol“. Odlazak Carlosa mnogo je tog promijenio u njihovim glavama, dugo vremena već ne pričaju s njim, ali ih je i potakao na novi način skladanja. Iako su rekli da više ne žele koristiti bas, bas je ipak ostao jedan od glavnih pokretača ritma i melodija što su lijepo i objasnili u kratkom dokumentarcu o stvaranju novog albuma.Slobodno možemo podvući crtu i reći da je novi album povratak Interpola na dobar stari teritorij gdje se jako dobro osjećaju, s nizom prekrasnih melodija i karakterističnim vokalima koji često podsjećaju na reikarnaciju Curtisa. Ipak, nakon nekoliko uvodnih skladbi lagano odskližu u nešto prosječniji dio albuma, pa ne možemo govoriti o nekom novom remek-djelu iz njihove kajdanke, ali je “El Pintor” miljama bolji od svog prethodnika.

Osim većinom vrlo dojmljivih melodija, fanovima će se sigurno svidjeti lirički dio materijala jer je on i dalje u onom rasponu na kojeg smo navikli duži niz godina od Interpola, razna propitkivanja o vlastitom životu, ljubavi, samoći i slično. Banks, kao i obično, vrlo teatralno i uvjerljivo stihove pretače u zanimljive interpretacije koje se, istini za volju, ne razlikuju pretjerano u odnosu na one s prethodnih albuma. Ipak, to je karakteristični izričaj po kojem se i ističu (kako bi npr. bilo da mlađi Gallagher ne navlači mačka za rep dok pjeva?!).

Prvo, pa odmah hit kakvog nisu imali već godinama. “All the Rage Back Home” je nešto što je Interpolu neophodno trebalo da se odmah vrate u žižu zbivanja jer su ih mnogi već dobrano premašili dok su oni ‘odmarali’. Britka hitčina koja počinje sasvim lagano, sanjivo, da bi kroz par momenata postala prava post punk brijačina koja spada u sam vrh njihovog stvaralaštva dosad.

Odmah do nje je toliko suprotna skladba, pomalo uvrnuta balada “My Desire” kojom su se lijepo poigrali, te vjerujem da će ona biti jedna od narednih singlica s albuma, a odličan uvodni dio završavaju s bombastičnom “Anywhere” koja bi posebno mogla leći zagriženim fanovima Editorsa.

Nakon tog slijedi nekoliko prosječnijih stvari, ne kažem loših jer to stvarno nisu, ali ujedno i nisu ništa posebno što već nismo čuli od Interpola i nešto što nismo očekivali od njih. Ipak, tu malu monotoniju zvuka razbija genijalna “Tidal Wave” koja također spada među najbolje radove benda, tako da slobodno možemo reći da su konačno prebrodili odlazak Carlosa D.-a na najbolji mogući način.

Peti album po redu svakako spada među bolje albume u karijeri Interpola. Neki bi mogli reći da se nije mnogo tog promijenilo u njihovom zvuku, ali mnogi se bendovi ne mijenjaju… a neki i s razlogom. Čemu se mijenjati kad i na petom albumu u dosta momenata zvučiš svježe i nepotrošeno, a ponovimo, ‘mrak’ je uvijek in i imat ćeš svoju publiku.

Vjerujem da su mnogi već pomislili da se Interpolu lagano bliži kraj, odlazak članova, lošiji materijali, sve češći solo albumi članova benda, dugački period između albuma… Sve se to da nadvladati ako se glave zajedno slože i naprave materijal poput ovog koji ih ponovno vraća među najrelevantnije indie bendove, posebno onog post punk usmjerenja.