Eksperimentiranjem do uspjeha

U kategoriju bendova koji nikada nisu do kraja materijalizirali svoj nesumnjivi potencijal ubraja se i Lake Of Tears, jedan od utemeljitelja švedskog (i šire) psihodeličnog dark-doom metala.

No da je svojim albumima, pogotovo debijem “Greater Art” (1994.),
osigurao kultni status skandinavskog (i šire) metala, u to će malo tko
posumnjati.

U biti, glazbi Lake Of Tearsa ionako je više predodređeno da bude kultna, a manje popularna, pa makar u toj kategorizaciji ‘ograničena’ i na metalnu ‘svitu’, čak njezin manji dio, te takav rasplet situacije i nije nešto što ne bi bilo za očekivati. Isto tako, ovom se bendu mora priznati konstantnost evoluiranja, jer mu svaki album ima nekih posebnosti, različitosti, vječne eksperimentalnosti i teško da se bilo koja dva mogu doživjeti jednakima.

Kvaliteta im se možda i može spočitavati, ali raznolikost i šarolikost, teško. Živo se sjećam, recimo, vremena i okolnosti prije i nakon izlaska albuma “The Neonai” (2002.) kojeg su mnogi zbog navodno prevelikog utjecaja gothica nazvali najslabijim. Okolnosti raspada benda, u kojima je nastajao, nisu ipak utjecale na njegovu kvalitetu, pa ne bih rekao da “The Neonai” kvalitativno odstupa od bilo kojeg albuma prije ili kasnije.

Srećom, ispostavilo se da raspad nije bio raspad već pauza, pa je 2004. objavljen album “Black Brick Road”, “Moons And Mushrooms” 2007., a nakon četiri godine pauze stigao je i “Illwill“, osmi studijski album Lake Of Tearsa u karijeri koja, uključujući i trogodišnji prekid, traje skoro dvadeset godina.

I s kojim je bend još više otišao ‘u širinu’, napravivši definitivno ‘najhevijaneriziraniji’, pa i najagresivniji album u svojoj karijeri. Sound je grublji, žešći, jasna je riffična orijentacija, koja u mnogo momenata prelazi granicu između heavy i thrasha, popriličan je broj brzih naslova, no zato je atmosfera i dalje prepoznatljiva bendovska – mračna, depresivna i gotovo bolna.

Stilski, album iznimno profinjeno varira između heavy, doom, gothic i thrash metala i psihodeličnog rocka, i izrazito je dobro otpjevan, s modulacijama između bijesnih, gunđajućih, ponegdje režećih, pa sve do čistih izvedbi. U biti, Danielovo pjevanje, kao i obično, daje najsnažniji pečat materijalu, uz, kako navedosmo, totalno depresivnu i krajnje pesimističku atmosferu.

Što dakako znači da je dosta težak za slušanje, no da ne bude baš i pretežak, preograničen na fanovske ‘konzumacije’, zaslužan je zavidan omjer melodičnih izričaja, kontinuiranih brzih dijelova, a nisu za zanemariti i neke heavyu sklonije solo dionice, te dosta skladne i slušljive drumerske ritam-sekcije.

Ni za jednu od pjesama ne može se reći da je stilski ista od početka pa do kraja, pa tako “Floating In Darkness” počinje sirovim, podproduciranim blacky riffovima, a kasnije miksa žešću verziju heavy & dooma, dok “The Hating” kreće s klasičnim brzopoteznim thrash riffovim i ritmovima, koji čak i iznenađuju, a u drugom dijelu usporava i uz izrazito duboke vokale ima obilježja dooma.

“Illwill” naglašava nešto distorziranije riffove, više ‘gunđanja’ u vokalima, miran 1/1 drum, te jako zahvalne solaže, “House Of The Setting Sun” u svojoj je strukturi iznimno oslonjena na najraniju psihodeliju Pink Floyda, dok je “Behind The Green Door” skoro pa ugodan gothic-dark naslov.

U finalnom dijelu ističu se dvije kraće, brže, žestoke i melodične pjesme, “Parasites” i “Out Of Control“, a finalna “Midnight Madness” pomalo akusticira, te ima dosta blacka u pjevanjima, bubnju i riffanju, a i sadrži interesantan akustično/blastebatovski interludij.

Uglavnom, mogli bismo i albumu, odnosno pjesmama, dati i prefiks ‘progresivne’, no to ionako vrijedi za sva izdanja ovog benda, koji, i to rekosmo, svaki svoj album radi na svoj način, svaki put eksperimentira, i što je najvažnije, nikada se u svoj toj silini ne izgubi.

Jest da je to glavni razlog što je ostao nekako po strani, no sumnjam da bi najveći broj njegovih fanova volio da bude eksponiraniji nego je sada. U konačnici, i glazba kakvu komponira nešto takvo ne bi mu ‘dopustila’, pa i “Illwill” album dobiva etiketu ‘samo za odabrane’.