Eksperimentiranje, ali ne i utapanje u sve homogenijoj r&b masi

U zadnjih desetak godina pop-vokali postajali su sve tanji i tiši te se u rijetko kojem nije mogao čuti sintetizirani prizvuk. Danas čak i Mariah Carey želi zvučati kao Britney.

Soul-dive poput Alicie Keys i Mary J. Blige također su eksperimentirale na taj način, no nasreću nisu nastavile nazadnim puteljkom ka utapanju u jednoličnoj masi unatoč pritiscima industrije. Ta industrija još uvijek uspijeva kvalitetu držati na razini i tretirati ju kao takvu. Sve ostale takozvane dive tada zvuče kao lajavi maltezeri.

Eksperimentiranje koje Blige radi na albumu ide u kontekst samog uratka. Nije čudo da se zaželjela nečeg novoga jer je jednostavno takva i uvijek preispituje svoje granice. Prve četiri stvari na albumu ukrašene su imenima kao što su The Runners i Akon, Rodney Jerkins, Ryan Leslie, Stereotypes i T.I. Gostovanje takvih producenata i gostiju MC-a nije ništa novo u mainstream r&b muzici, no možda dosadašnjim obožavateljima Mary J. Blige ovaj album i neće dobro ‘sjesti’.

Pjesme su lake za zapamtiti, a suradnja sa zvijezdama koje su sad ‘in’, kao što je s Drakeom na “The One” i s Trey Songzom na “We Got Hood Love“, samo je dobar potez ‘stare lisice’ jer će to samo pomoći boljoj prodaji albuma.

U fantastičnoj “I Feel Good” počastila nas je robotskim glasom i stihovima koji se lako mogu pokazati kao osvrt na produkciju same pjesme i kako se ona snalazi u njoj (“Tipping in my heels with such swagger / Fellas, how are you?“). Svoj stari soul-štih izbacila je u “Kitchen” i tematskoj pjesmi filma ”Precious”, laganoj “I Can See in Color.” Album zrači i samo potvrđuje emocionalan, transparentan, nikad zadovoljan karakter ove hip-hop/soul dive.

“Stronger With Each Tear” možda u svojoj srži nije toliko emocionalan kao njezini raniji uraci no ovo je zasigurno jedan ispoliran glazbeni album žene kojoj je ugodno u svojoj koži i koja je svoje najgore bitke već prošla i iz njih izašla kao pobjednica.