Ekipa snova, a neodlučen rezultat

Najava Joni Mitchell o povlačenju iz glazbenog biznisa kao ‘izrabljivačkog i glupavog’, očekivano je nagnala mnoge da počnu podvlačiti crtu i vrednovati ukupan opus jedne od najprogresivnijih i najosebujnijih autorskih ličnosti američke glazbe dvadesetog stoljeća.

Iako je ovaj proces tek nedavno otpočeo, toplo se nadamo da se autoricu koja je potpisala i takve bisere poput “Coyotea” i nekoliko jedva valoriziranih (a iznimnih) albuma, kao što je npr. “Mingus”, neće svesti na lakonske formulacije tipa ‘ženski pandan Bobu Dylanu’ (što je sama Mitchell otklonila protukonstatacijom da bi joj bilo draže kad bi Dylana zvali muškom Joni Mitchell’!).

Dodatni argument za izbjegavanje plitkih komentara idealnih za novinske naslove došao je nedavno s blago neočekivane strane. Naglasak je na ‘blago’ obzirom da Herbie Hancock već dulje vrijeme vozi cik-cak između jazza i popa (album “Possibilities” iz 2005. sadrži obrade Paula Simona, Stinga i Steviea Wondera).

Zapravo, ako bi se morali kladiti u to koji će jazz glazbenik napraviti crossover projekt na temu opusa Joni Mitchell, osobni savjetnik za ulaganja vjerojatno bi vas odmah uputio na to da 50 kuna valja uložiti upravo na Hancocka.

Već od početka osamdesetih, naime, negdašnji se pionir Fender Rhodes klavira i neumorni gadget freak intenzivno bavio pop-glazbom i elektronikom, dok je svoju vezu sa jazzom održavao uglavnom reciklirajući staru slavu, koncertirajući i pomalo snimajući sa članovima bivših bendova Milesa Davisa. Koliko je ovakav dvosmjerni angažman pomogao Hancockovom osiguravanju sredstava za stare dane, uopće nije upitno – no ukoliko su posrijedi umjetnički dosezi, upitno je gotovo sve.

Nije stvar samo u tome da je Hancock u svom blaženom koketiranju s komercijalom uspio snimiti i tako istinski užasne albume poput “Perfect Machine” (1988). Daleko više problem je u Hancockovom pristupu jazz glazbi (onda kada je se uopće lati) – njegove tvrdnje kako Davisovu i Coltraneovu glazbu svira zbog toga da oživi njihov avanturistički glazbeni duh potpuno su prozirne i plitke; dovoljno je poslušati bilo koji Hancockov jazz-napor u posljednjih desetak godina, npr. “Directions in Music” (s Michaelom Breckerom i Royem Hargroveom, 2002.), pa da se na vlastitim ušima osjeti koliko su pijanistove glazbene ideje, pa čak i sviranje samo, u dubokoj defanzivi – apsolutno nedostojne uzora čiji avanturistički duh tobože slave.

Da stvar bude gora, Hancock je i dalje sasvim samouvjeren, znajući da mu ime može privući barem još pokojeg slavnog kolegu, posebno ako je u pitanju projekt s eklektičnijim predznakom. Djelo Joni Mitchell pak apsolutno je iznimno, nedovoljno vrednovano i trenutno u medijskoj žiži: idealno za Hancockove pretenzije prečitavanja tuđih radova, ali i okupljanje all-star ekipe.

Doista, teško je spriječiti miokard da jače lupa kada vidite tko je s Hancockom udružio snage na ovom disku: uz gitarista Lionela Louekeu ritam-sekciju čine ni manje ni više nego Vinnie Colaiuta na bubnjevima i prvak kontrabasa u teškoj kategoriji Dave Holland – a ako to slučajno ne bi bilo dovoljno, saksofone na čitavom disku svira Wayne Shorter. Postava da pamet zastane (barem na trenutak), koja čini umjesnom nadu da bi Hancock mogao konačno složiti barem donekle izniman projekt.

Stoga je, u svjetlu svega navedenog, teško povjerovati da je najbolje što je Hancocku palo na pamet bilo prebaciti osam skladbi Joni Mitchell u ‘obiteljsko-ugodni’ soul s nešto jačim elementima jazza, te obraditi dva jaka jazz standarda (“Solitude” Ellingtona i De Langa, te Shorterovu “Nefertiti“) u istom takvom ruhu.

Gosti koji pritom zamjenjuju Joni na mjestu vokala, u pravilu rade taj posao veoma vjerno sebi i sigurno u sebe – Norah Jones otpjevala je otvarajuću “Count and Spark” kao da je riječ o njezinoj vlastitoj skladbi s “Feels like Home“, a Leonard Cohen odrecitirao tekst “The Jungle Line” na hard-bop podlozi apokaliptično i sugestivno (pri čemu se ne možete oteti ideji da bi kanadski Zlatko Crnković zacijelo zvučao tako nekako).

Fenomenološki zanimljiv trenutak je gostovanje Tine Turner, koje već dugo nije bilo za čuti, u “Edith and the Kingpin” gdje publiku još jednom podsjeća koliko je nekadašnja rock’n’roll baka zapravo (iz)vrsna soul pjevačica. Iznenađenje je, svakako, da se sama Mitchellova relativno neuvjerljivo snašla u “Tea Leaf Prophecy“, koja definitivno zaostaje za izvedbom Tine Turner.

Sve zajedno, međutim, ne predstavlja mnogo više od uredne plovidbe bogato nakićenog soul-abecedarija u kojem uzbudljiviji dio čine tek jaka imena koja nigdje nisu dala svoj maksimum. U tome i jest temeljni problem “Rivera“: izvanserijski talenti prisutnih glazbenika nigdje se uistinu ne pokazuju.

Bas dionice tako je jednako mogao svirati Lee Alexander (basist Norah Jones) – veličinu Davea Hollanda nigdje nećete čuti, kao ni Wayne Shortera. Sve ovo predstavlja veliku zamjerku Hancocku kao aranžeru, jer imati takve majstore i odigrati tako ziherašku partiju uistinu je promašaj, ravan tome da okupite Dostojevskog, Bulgakova i Harmsa, a oni vam napišu urednu ljubavnu novelu!

Virus kalkuliranja i svirke ‘da se nitko ne uvrijedi’ očigledno je poprilično beznadno obuzeo jednog od najdarovitijih sidemana šezdesetih, bez kojih drugi kvintet Milesa Davisa nikada ne bi bio tako lucidan. Stoga je još veća šteta napravljena s instrumentalima, gdje je ekipa snova uistinu mogla stvari podrediti sebi i otprašiti ih dostojno renomeu: no zacijelo nakon tri slušanja još uvijek nećete pamtiti ni jednoga – osim, eventualno, na kakav je komercijalni jazz sveden “Nefertiti”.

Svim štovateljima ranog Hancocka tako ostaje tek (pretenciozna) poetsko-kontemplativna fotografija na omotu kao nada da je možda ipak došlo vrijeme da se pijanist zamisli sam nad sobom. Iako i ovaj projekt, poput mnogih prijašnjih, to prilično jasno sugerira, s Hancockovom samodopadnošću i trčanjem za trendovima – čisto sumnjamo.