Eh, da Mozart zna…

Nakon mnogih jazz uradaka, Nigel Kennedy se ovim albumom vraća klasici – ali ne zapravo. Album obuhvaća dva koncerta za violinu u D duru. Ujedno, vidljivo je da su najpoznatiji koncerti za violinu napisani upravo u tom tonalitetu. U tome prednjače Beethoven i Mozart, skladatelji ovih dvaju koncerata na albumu.

Moglo bi se reći da u tome nema ničeg novog – odličan glazbenik snimio dva koncerta Mozarta i Beethovena. To je sasvim normalna stvar. Čak je i sam bio dirigent Poljskom Komornom orkestru (Polish Chamber Orchestra). I doista visokovrijedna snimka, odnos solista i orkestra, blistavo lagani zvuk orkestra; sve je dobro usklađeno.

Možemo se pitati što na albumu, nakon Mozarta i Beethovena radi njegova vlastita obrada Horace Silverove kompozicije “Creepin’ In”. Nakon 18. stoljeća skoknuli smo do 21. stoljeća u svijet jazza i elektronike.

No, da stvar bude bolja, već je u Mozartu Kennedy napravio taj skok misleći da će nam tako taj prijela između zvuka i dalekih stoljeća biti prihvatljiviji.

Naime, u klasičnim koncertima prije kraja nekog stavka postoji dio koji zovemo kadenza. Karakteristično je da u tom dijelu solist može puno improvizirati, koristiti motive toga stavka i ostale glauzbene karakteristike koje će pokazati kakav je on virtuoz, što voli, kakvu glazbu najbolje izvodi – ali sve to u stilu skladateljeva djela.

Kennedy je u prvom i drugom stavku Mozartova koncerta dao tim kadencama zvuk 21. stoljeća, pomalo jazzy, vlastitu improvizaciju i viđenje toga djela. Poštujem njegov uradak, mislim da je vrlo dobar i hvale vrijedan, ali pitam se – što bi Mozart na to rekao? Možda bi to bio udarac poput. ‘Oh, jadni Mozarte. U svoje vrijeme nisi znao za drugu vrstu glazbe pa ću ti ja sada pokazati što sve s time možeš napraviti.’

Hmm… Možda je to malo pretjerano. Ako zanemarim kadence, ionako mi se više sviđa izvedba Beethovenovog koncerta.

Nakon lepršavog Mozarta, odjednom ‘kulturni šok’ – “Creepin’ In“. Zvuk, ton, tehnika sviranja – sve apsolutno drugačije od onoga do sada. Naravno jer je riječ o modernoj kompoziciji koja traži takvu interpretaciju. Vrlo je i zanimljiva, pjevna i nekako šarmantna kompozicija, ali – preveliki je to skok.

Možda ovo nije najbolji uradak Kennedya, ali čovjek je spojio stvari koje voli – klasiku i jazz. Iako mi se takvo rješenje u Mozartu nije naročito svidjelo, a “Creepin’ In” mi se nikako ne uklapa u ovu kompilaciju, ipak je to violinist koji zna što radi. Uvrstiti te etvari zajedno na kompilaciju djelo je izdavača.

Mišljenja o ovom uratku su podijeljena, no možda je bolje da u nekim stvarima pusti Mozarta i dalje njegovom pogledu na glazbu.