Editorsi u najzrelijem izdanju

Davno je bila 2005. i debitantski album “The Back Room” koji je tada značio malu revoluciju post-punk žanra.

Editorsi su postali ‘the band’ o kojem su svi pričali i kovali ih u zvijezde. A to su i zaslužili. Taj prvi album je jedno od najjačih izdanja u indie rock glazbi zadnjih deset godina, tu nema sumnje. Editorsi su i dalje radili i radili, donijeli dva albuma s platinastom nakladom i zauzimali vrhove top ljestvica. “An End Has A Start” je bio maleni pomak koji je uveo još mračniji zvuk na tragu Joy Divisiona, New Ordera i Echo and the Bunnymena.S trećim albumom otišli su još korak dalje i eksperimentirali s elektronikom i to je bio pun pogodak. No, on je bio još mračniji od prva dva, dok je četvrti naginjao pop zvuku.I evo ga, tu je peti album “In Dream“. Producirali su ga dečki iz benda, a tu je i izmijenjena postava koja je tu od pretposljednjeg albuma s Justinom Lockeyem i Elliottom Williamsom. Dugo su slagali mozaik, radili u studiju, potrudili se oko vizualnog identiteta što se vidi u spotovima koje je režirao Rahi Rezvani i time dao eklektičan pečat ovom projektu.I donijeli su, možda, svoj najzreliji i najozbiljniji uradak. Produkcijski je odrađen gotovo savršeno, smisleno i kvalitetno. Prema riječima Toma Smitha ovaj je album pokušaj dokazivanja da glazba može biti pop i eksperimentalna i bio je u pravu. Ovaj album donosi upravo to – eksperimentiranje s novim zvukom i kombiniranjem istog sa starim – dobili smo mozaik sastavljen od najboljeg što bend može ponuditi. Kao da su sva četiri albuma nekako ekstrahirali i složili u novu cjelinu dijelovi koje su najzanimljiviji i najkvalitetniji toposi benda. Kada slušate ovaj album, vraća vas na prethodne i asocira na pojedina mjesta koja ste već čuli, ali sad je to još intenzivnije i punije.

Sve se tu čuje, od žestokih riffova prvijenca, mraka drugog, elektronike trećeg i popa predzadnjeg albuma. Editorsi su učinili još jedan korak dalje u svojoj karijeri i pokazali da još uvijek rade dobre stvari.

“In Dream” čini deset pjesama, ali poduljeg trajanja. Ono što je zanimljivo jest gostovanje Rachel Goswell iz Slowdivea i to je prvi duet koji je bend ikada napravio.

“No Harm” je bio prvi singl i ujedno prva stvar na albumu. Na njoj je Tom Smith doveo do ekstrema svoj vokal i koristio falsetto bez greške. Njegov vokal je na ovom albumu sjajan, možda najjači nego na prijašnjima. Doseže visine bez problema i nijansira na toliko lijepih načina, da album vrijedi samo zbog njegovog vokala.

“Forgiveness” i “All the Kings” prizivaju “An End Has A Start”, “Ocean of Night” i “Life is a Fear” bi se mogli naći na trećem, a “Our Love” i “Marching Orders” na prvom.

Ima tu Depeche Modea i New Ordera kao u “Life Is A Fear“, pravom synth-pop mračnom numerom, pa Interpola u “Ocean of Night” i najviše R.E.M.-a u “Salvation” i “At All Cost“. Upravo je “Murmur” najdraži album Toma Smitha i kao da mu je s “In Dream” odlučio napraviti posvetu i hommage.

Dakle, podloga je i dalje alternativni rock, no na površini buja obilje silnica i raznih zvukova koji se orkestriraju u cjelovito izdanje koje ima jako malo slabih mjesta, možda je to upravo duet “The Law“.

Kako na većini albuma ima ona jedna stvar koja se izdvaja, u ovom slučaju je to “Marching Orders” – gotovo osmominutna numera koja zatvara album i koja čini sukus svega što su Editorsi dosad napravili, kao da je mali šalabahter najboljeg od benda.

Editorsi znaju što rade i kako raditi glazbu. “In Dream” možda nije njihov najbolji uradak, ali je svakako najzreliji i najosmišljeniji. Koncept kolažiranja starog i novog, jednostavni tekstovi, savršena produkcija i nepogrešiv vokal su najjači aduti ovog albuma.

Za one koji ih dosad nisu slušali ovaj album može biti dobar uvod, a za fanove ponavljanje znanja. Iako možda neće sjesti na prvu, jer je prilično kompleksan, sa svakim novim slušanjem osjetit ćete tu energiju i kvalitetu benda koji polako postaje kultna i koji može još dugo potrajati.