Editors: Njihov eklekticizam i divljina

Nakon što su na prošlom albumu iz 2015. “In Dreams” koketirali s orkestralnim i elektroničkim zvukom te se uvelike oslonili na Smithova unutarnja stanja, novo, šesto studijsko izdanje nastavlja na nekoj razmeđi i ponešto je aktivnije prisutno u uhu slušatelja. “Violence”, iako počinje s ponekim pop prizvukom, s vremenom razvija glavnu misao, a to je dovođenje elektroničkih elemenata u prvi plan. Čini se da su Editors uvelike odlučili promijeniti paradigmu i krenuti smjerom čije su prve korake napravili prije pet godina s “The Weight of Your Love”.

Mnogi su te korake prozivali striktno obožavateljskim materijalom, koji je s vremenom i petim albumom u potpunosti preuzeo drugačiju strukturu zvuka pa su se i sami poklonici benda trebalo pomiriti s time što Tom Smith, Russell Leetch i ostalo društvo kuha. Na “Violence” je mnogo elektroničkog “nasilja”, takozvane drone bazirane glazbe za koju je ponajviše zaslužan Britanac Benjamin John Power, poznatiji pod scenskim imenom Blanck Mass. Utjecaj je posebno vidljiv i na singlu “Hallelujah (So Low)”, najdužoj i naslovnoj “Violence” te periodično kroz gotovo svaku ostalu pjesmu na albumu.

Također, kroz album se protežu i nešto lakši pop komadi u vidu “Cold” i “Darkness At The Door”. Na posljednje navedenoj vjerujem da se krije i čudan utjecaj Coldplaya s njihova dva-tri zadnja albuma. Kao da s godinama postoji tendencija bendova da kroz otkrivanje elektroničkog zvuka pruže sebi, a i slušateljima, neku posve novu razinu rada, a to se na ovom izdanju može razaznati kroz “Magazine” koja na prvo slušanje može biti prva takva na kojoj ćete se zaustaviti i staviti ju na ponavljanje. Nažalost, kao da nedostaje više takvih ‘dizanja’ i održavanja zanimljivosti u zvuku. Uostalom, Editors su postali to što jesu baš zbog nekonvencionalnih glazbenih rješenja te zvuka i vokala koji su osvajali svojom jačinom i moći.

Ta moć sada je dosta povezana s repetitivnošću te ponekom gitarskom solažom kao što je slučaj na “Nothingness”. Do sredine albuma tako se dolazi relativno bezbolno, ali povremeno i bezdušno jer više niste sigurni što slušate. Na “Violence” se nalazi i izmijenjena, nova verzija pjesme iz 2010. godine “No Sound But The Wind” koja se pojavila na soundtracku filma iz serijala Sumrak sage. Ponešto izmijenjeni stihovi i ritam te bolja produkcija dali su pjesmi zamah nekog starog vjetra, Editorsa na koje su se mnogi navukli kada su prvi put čuli Smithov glas. Ta numera jedina odudara od instrumentalne tematike albuma, a s razlogom je stavljena u zadnju trećinu kako bi razbila monotoniju zvuka.

Elektronski party eksperimenata, ponavljajućih ‘holding it together’ fraza s ponešto synthpopa i Depeche Mode estetike završava četrdeset i pet minutno izdanje dizalica i spuštalica. Zadnja “Belong” vrlo je opuštajuća i zaista ima zanimljivu dionicu na synthu koji pobuđuje njihovu mračnu, divlju post-punk dušu, što se može očitati kroz Tomove riječi ‘a wilderness is in me, welcome home’. Samoća kakvu sam frontman zaziva opet pojačava suludu atmosferičnost i vrlo je vjerojatno da će na koncertima, odnosno uživo opet ostaviti dovoljno dubok pečat na sve prisutne ispred pozornice, ali u konačnici ovo je svakako album koji zahtjeva strpljenje i pokušaj recepcije.

Iako su mnogi željeli da je “In Dreams” bio iznimka, Editors su krenuli svojim putem koji pak pripada samo njima, a tko želi, može krenuti sličnim korakom. Osobni dojam je da su polovično uspješni, kao što sam i na početku naveo, na razmeđi onoga što su bili i u kojem smjeru žele ići. Taj smjer nije posve jasno izbalansiran jer su prevelike kvalitativne razlike između pjesama, ali s godinama i albumima vjerojatno će sve više uspijevati u naumu prilagodbe na novi zvuk. Možda će ih onda i neki novi slušatelji prepoznavati na temelju ovoga što rade sada, a sve manje na materijalu iz prvog desetljeća 21. stoljeća.