Edenbridge kakav poznajemo

Niti na svojem sedmom studijskom albumu austrijska skupina Edenbridge nije napravila bitniji odmak od svoje muzičke ‘filozofije’.

I dalje je to simfonijski metal bombastičnog sounda, vrlo snažne, naglašene mističnosti, dramaturško-filmske atmosfere s pjesmama složenije strukture, jako dobro rađenim balansom između simfonijskih i metal izvedbi, u kojima ipak po snazi i količini dominiraju gitare, te konstantnom dinamikom i vrlo čistom produkcijom.

Čak mi se čini da su ovoga puta gitaristički riffovi dobili dodatno na težini, odnosno nešto su žešći nego inače, solo-dijelovi također, a prepoznatljivosti opusa ovog benda doprinose izuzetne orkestralne dionice i operatic zborske arije, kao i ambijentalno-orijentalni dijelovi. Czech Film Orchestra i zbor plus back vokalisti Dennis Ward i Robby Valentine zaslužni su velikim dijelom za karakteristike iz drugog dijela prošle rečenice, a za kompletan opus mastermind benda Lanvall, koji je ponovno komponirao masu dobrih pjesama koje je zaista ugodno slušati.

Vrlo lijepe melodije također su odlika albuma koji u svemu tome još i ostavlja dosta mjesta za instrumentalne ritam-sekcije, pogotovo bubnjarske, u kojima ima dosta snage, iako se, što bi možda bilo za očekivati, baš previše ne ‘razbacuju’ s duplim bas pedaliranjem, kao niti s klavijaturama koje bi se, da nisu tako decentne, vjerojatno previše suprotstavljale orkestralijama.

Perjanica je, kao i svaki puta do sada, odličan, prilagodljiv vokal Sabine Edelsbacher koji s velikom lakoćom izvršava sve svoje ‘obveze’, iskazujući dominaciju kako u solo-izvedbama, tako i u onima gdje ima pomoć ili kompletnog zbora ili back vokalista. Žena zaista pjeva na poseban način, s jakim, prirodnim osjećajem, iskrenim emocijama i sigurno spada u vrh pjevačica u metal bendovima.

Napeti orkestralni uvod “Entre Uniquee” i završetak “Exit Unique” između sebe kriju devet naslova u kojima prevladavaju srednji i umjereno brzi ritmovi, bilo da ocjenjujemo općenito, bilo individualno. Mada, zastupljenost pjesama s up-tempom, ili onih s ‘easy’ dijelovima, također nije zanemariva.

Dvije najduže pjesme, “Solitaire” i “Brothers On Diamir“, očekivano su i najrazrađenije, ne nužno i najbolje, ali zato dosta zanimljive. S time da “Solitaire” ima nešto više metalnih obilježja, krasnih zborskih dopuna, dok “Brothers On Diamir”, uz također dosta riffanja i dugog sola, više naglašava melankoličnost, u čemu pomažu laganiji, akustični dijelovi i značajniji angažman klavira, te sjetniji refrenski dijelovi.

Pjesma “Higher” ima najviše ‘hit’ potencijala, najprotočnija je, pa nije čudno da je baš ona izbor za prvi singl i videospot, a sympho-heavy balada “Skyline’s End” s egzotičnim dijelovima, violinskim solom, folk pjevanjem, buzukijem, zborom i jednim bržim dijelom spada u red zanimljivijih i boljih naslova.

Ambijentalni uvod malo zbunjuje u sympho-power naslovu “Further Afield“, jednako kao i synthevi u “Out Of This World” koja je u svom najvećem dijelu još jedna laganija stvar, s pamtljivijim synth i gitarističkim solažama i otužnim klavirskim dijelom na kraju.

Kako gotovo svaka pjesma ima neku posebnost, tako je i slučaj s “A Virtual Dream” koja kroz riffove i bubanj gotovo pa opisu dodaje i ‘thrash’ influence, no u suštini ne gubi identifikaciju s albumom kroz operatic pjevanje, više catchya u solu ili pak akustična i zborska usporavanja.

Dakle, ovo je još jedan album koji ne bi trebao razočarati fanove Edenbridgea, kao uostalom niti ljubitelje metala s female vokalima i snažnijim utjecajem orkestralija. Jer ima dosta dobrih pjesama i nudi kontinuiranu napetost, neizvjesnost i raznolikost.

I mističnost, koju najbolje oslikava i cover art, autora Anthonya Clarksona. A on opisuje keltske trijade i simbolizira ispitivanja starih vjerovanja i paradigmi, rezultata promjene iskustva u svijetu danas. Oko, uzeto iz fotografije Sabine, simbolizira proces sjećanja mudrosti koja živi unutar svih nas.