Ed Sheeran: Simptom bolesne industrije

    1827

    Ed Sheeran

    No.6 Collaborations Project

    Datum izdanja: 12.07.2019.

    Izdavač: Asylum, Atlantic

    Žanr: Hip-hop, Pop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Beautiful People (ft. Khalid)
    2. South of the Border (ft. Camila Cabello & Cardi B)
    3. Cross Me (ft. Chance the Rapper & PnB Rock)
    4. Take Me Back to London (ft. Stormzy)
    5. Best Part of Me (ft. Yebba)
    6. I Don’t Care (ft. Justin Bieber)
    7. Antisocial (ft. Travis Scott)
    8. Remember the Name (ft. Eminem & 50 Cent)
    9. Feels (ft. Young Thug & J Hus)
    10. Put It All on Me (ft. Ella Mai)
    11. Nothing on You (ft. Paulo Londra & Dave)
    12. I Don’t Want Your Money (ft. H.E.R.)
    13. 1000 Nights (ft. Meek Mill & A Boogie wit da Hoodie)
    14. Way to Break My Heart (ft. Skrillex)
    15. Blow (ft. Bruno Mars & Chris Stapleton)

    Dj Khaled, nekadašnja američka radio ličnost te današnja inkarnacija osobe za koju nitko nije apsolutno siguran što točno radi, često je kritiziran zbog besramnog taloženja svojih pjesama gostujućim izvođačima i producentima. Njegova strategija gradnje produkta, pored eventualnog monetarnog rezultata, oskudjeva integritetom te je toliko udaljena od bazičnih osobina glazbene kreativnosti da se cjeloukupni proces pretvara u apsolutnu sprdnju sustava. Kako ne želim da se ovaj tekst pretvori u manifest protiv kolaborativnih radova, htio bi sad, u početku pisanja, napomenuti da su kolaboracije pravo blago suvremene glazbe. Umjetnici različitih pozadina i utjecaja obogaćuju glazbeni krajolik perpetualnim podizanjem očekivanja prosječnog slušatelja te time eleviraju i cjeloukupno stanje industrije.

    Moderno doba ne sadržava bolji primjer od Kanye West-a, glazbenika i producenta s ugledom da u spektru umjetničkih medija, od glazbe, mode i arhitekture, u suradnji s najbistrijima, otvara uho različitim idejama te ih inkorporira u konačni produkt koji u svakom stadiju proizvodnje ostaje vjeran inicijalnom konceptu samog Westa-a. Takav pristup, iako ne nužno pionirski, je revolucionizirao glazbenu produkciju te je zaslužan za vjerojatno najutjecajniji album novog doba, “808s & Heartbreak“. Među ostalim suvremenicima izdvojio bih Charli XCX i njezinu suradnju s eksperimentalnim pop kolektivom PC Music. Kombinacija šaljivog, bubblegum pisanja i šećerastih melodija Charli s čistom avant-gardnom instrumentacijom producenata kolektiva (A.G. Cook i SOPHIE) otvara vrata futurističkim oblicima pop glazbe, tj. nagovještava ono u što će se pop glazba konačno pretvoriti. Već nam površno istraživanje povijesnih i modernih iteracija umjetničkih stilova dopušta zaključak kako su kolaboracije često nužne za uspostavljanje iskoraka koji donose eventualne preobrazbe i inovacije, neovisno o umjetničkom mediju te formi u kojoj su suradnje ostvarene. S druge strane i dalje postoji formula Dj Khaled-a.

    Muziku podržava

    U vrijeme pisanja teksta više od polovine singlova na glazbenoj ljestvici Ujedinjenog Kraljevstva čine suradnje dva ili više glazbenih izvođača, dok se u Sjedinjenim Američkim Državama postotak ipak zaustavio nekoliko koraka ispred sličnog ostvarenja. Potrebno je također naglasiti kako streaming usluge, poput Apple Music i Spotify, zamagljuju žanrovske linije te time potiču popularne izvođače na neočekivane ekspedicije u nepoznato. U današnjoj potrošnoj kulturi, najveći razlog za udruživanjem pop zvijezda jest prethodno spomenuta financijska dobit koja se ostvaruje preklapanjem slušatelja svakog glazbenika koji sudjeluje na određenoj pjesmi. Kako ovaj tekst pokušava biti recenzija novog studijskog albuma gospodina Sheeran-a, najbolji primjer bi upravo bio singl “Perfect“ s prethodnog ostvarenja “÷“. S namjerom maksimalizacije profita, Ed i njegova diskografska kuća ponovno su izdali pjesmu, no ovog puta kao duet s Beyonce. Njezina prisutnost omogućila je Sheeran-u zadovoljavanje onih slušatelja koji u protivnom ne bi obratili previše pažnje na glazbu engleskog romantičara. Ako gledamo na pjesmu kao na singularitet mogli bi ju opisati kao slatku, ali ipak razrijeđenu verziju “Thinking Out Loud“ koja uvođenjem Beyonce ne dobiva na značenju te time negira bilo kakvo opravdanje vlastitog postojanja, pored novca naravno. Tim argumentom započinjem kritiku novog Sheeran-ovog albuma, “No.6 Collaborations Project“.

    Čitajući ovaj tekst vjerojatno ste se zapitali zašto još nisam napisao gotovo niti jednu riječ o samom djelu. Iskreno, prilikom istraživanja i mnogobrojnih preslušavanja, imao sam osobite teškoće kod formiranja misli u konkretne paragrafe. Naprosto je vrlo tužno što mi je na kraju svog utrošenog vremena mišljenje ostalo nepromijenjeno i statično. Posljedično sam došao do zaključka kako ovaj projekt jednostavno ne istiskuje emociju o kojoj je potrebno puno toga napisati. Kritika albuma je zapravo dialog koji se može voditi o postojećem trendu kolaboracija u suvremenoj glazbi – tema na koju sam ostavio kratko mišljenje u prethodnim paragrafima članka. Eksploatacija pozitivnih aspekata suradnje postaje brzo šireći karcinom moderne glazbe kojem se nažalost ne vidi trenutak usporavanja.

    Ukratko, “No.6 Collaborations Project“ umnaža ideju iza dueta s Beyonce čak petnaest puta te finaliziranu kompoziciju prezentira kao studijski album. Sama strategija izrade se fokusira na penetraciju u širok spektar stilski različitih niša s ciljem doticaja što većeg broja ljudi drugačijih interesa i glazbenih preferencija. Produkcijski se ne događa ništa vrijedno spomena, dok su tekstovi konstantno flacidni i neinteresantni. Postoji dubok nedostatak emocije i narativne strune koja bi eventualno povezala neukusne pjesme u estetski koherentnu cjelinu.

    Iako je djelo produkt stvoren pred odborom, bez duše i intimnosti, ne mogu tvrditi kako određene pjesme ne iskaču iz blijedolikog pejsaža. “Best Part of Me“ je tradicionalna Sheeran balada koja svojom jednostavnošću dokazuje kako se ponekad ipak treba pouzdati u dokazane kvalitete, dok trenuci poput “1000 Nights“, “Put It All on Me“ ili “Blow“ zadovoljavaju površna očekivanja. Potrebno je pohvaliti i Stormzy-jev doprinos na “Take Me Back to London“, grime pjesmi zarazne energije te solidne kompozicije i strukture s pohvalnim osjećajem za melodiju i rap izražajem. Na kraju bi samo rekao kako iako obožavam svoj posao, ovo djelo me donekle slomilo. Poprilično je zabavno pisati o dobrim ili barem zanimljivim projektima, no “No.6 Collaborations Project“ ne spada niti pod jednu od navedenih kategorija, čak nije niti užasno loš. Iako ne podnosim ovako tvornički proizvedene albume, bez ikakvog traga osobnosti i karaktera, objektivno moram zaključiti recenziju riječima kako se mediokritet u konačnosti ne može izjednačiti s očajem.

     

    [td_smart_list_end]

    Muziku podržava