E ne može više!

Još s prošlim albumom Clawfingera krenuo sam u borbu shvaćanja što oni još rade. Dok me je “Hate Yourself with Smile” nekako uspio zaokupiti jer su složili nekoliko zbilja žestokih i bržih stvari, ovaj “Life Will Kill You” definitivno mi potvrđuje ono što shvatim svaki put kad čujem odgovor na spomen ovog benda – ‘Clawfiger?! Kaj oni još postoje?!’

Da, švedski industrial crossover rap-metalci ne samo da još postoje, već žive u dalekoj prošlosti. Nisu nikada ni uspjeli opravdati reputaciju europskog odgovora na Rage Against The Machine, a danas ovakvom reciklažom samo ispiru sve dobro što su postigli stvarima “Nigger” ili “Warfair”.

Njihov sedmi album prošao je vjerojatno najnezapaženije od svih dosadašnjih, unatoč činjenici da nezasluženo još egzistiraju na velikoj uglednoj kući Nuclear Blast. I dalje zvuče identično (nema čak ni žestine s prethodnog), i dalje sviraju jedan te isti staccato mid-tempo riff s minimalnim brojem nota, i dalje Zak pokušava repati o nepravdi, iako meni još uvijek to njegovo ‘repanje’ više zvuči kao loše ritmično nabrajanje.

Samo, recimo, pjesme “None the Wiser“, sporija “The Cure and the Poison” sa spooky klavijaturama i depresivnija “Falling” donekle imaju razloga biti spomenute. I to s naglaskom da je ova zadnja spomenuta samo radi činjenice da pjevanje na refrenu zazvuči kao Alice In Chains.

“Little Baby” koja se obračunava s incestom (skidam kapu na borbi protiv toga) je electro-gothic laganica sa ženskim vokalom na refrenu, ali opet ju je Zak uspio učiniti jako predvidivom. Čak ni death istrzavački kraj pjesme nije uspio popraviti štetu.

Ostalo je toliko predvidivo, toliko zaostalo u vremenu i toliko nedostojno ljudi koji bi sa svojim dugim stažem već trebali biti prokleti rutineri.

Radi sebe samoga, žao mi je što Clawfinger nisu opet složili simpatičan album kao prošli (da se razumijemo, također ne posebno dobar), a radi njih mi je žao što ne mogu shvatiti da ipak svoju glazbu moraju kudikamo unaprijediti.

Čak ni kada su bili na vrhuncu, nisu bili kraljevi žanra, tako da današnje napore i štancanje albuma mogu shvatiti samo jer imaju vlastiti studio koji vode s frendovima iz Meshuggah.

Njihovi fanovi ovdje će naći totalno tipični Clawfiger, radi čega bi mogli biti sretni, ali ipak mislim da će se složiti sa mnom da je svaka pjesma lošija od onoga što su radili na dosadašnjim izdanjima, a time i ovaj album pada u vodu. Zbilja je bez veze…